Multiperspektivnost ili relativiziranje: „Dodatak udžbenicima za najnoviju povijest“ i istina o Domovinskom ratu

Erdutskim sporazumom iz 1995. godine definirana je mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Tijekom ovog procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, koji je uspješno okončan u siječnju 1998. godine, Hrvatska je bila prisiljena uvesti  moratorij na učenje najnovije hrvatske povijesti u školama na srpskom jeziku u Podunavlju, u razdoblju od školske 1997./1998. do 2002./2003. godine. Konkretno, riječ je o dijelu najnovije hrvatske povijesti koji obuhvaća razdoblje od 1989. do 1997. godine – propast socijalističkog društvenog poretka, raspad Jugoslavije, stvaranje samostalne hrvatske države i Domovinski rat. Po istjeku moratorija 2003. godine, i u školskim programima učenika koji slušaju nastavu na srpskom jeziku, trebali su se naći ovi sadržaji.

Upravo radi toga Ministarstvo prosvjete i športa Republike Hrvatske potkraj 2002. godine odlučilo je oformiti Povjerenstvo za izradu prijedloga u svezi s poučavanjem povijesti područja bivše Jugoslavije za razdoblje od 1989. do 1997. godine u školama hrvatskog Podunavlja, te organizirati izradu priručnika koji će pokriti ovo razdoblje. Zamišljeno je da priručnik funkcionira kao prilog uz povijesne udžbenike. Ministarstvo je, shodno tomu, u jesen 2004. godine naručilo prijedlog priručnika od troje autora dr. Tvrtka Jakovine, mr. Magdalene Najbar Agičić i Snježane Koren, prof. Rad na izradi priručnika dovršen je u travnju 2005. godine, kada je Povjerenstvu, u obliku radnog materijala, predstavljen Dodatak udžbenicima za najnoviju povijest, namijenjen, kao osnovni udžbenik, za učenje najnovije hrvatske povijesti u hrvatskom Podunavlju, iako je u samom Dodatku, kasnije će se vidjeti, naznačeno da je on namijenjen za sve škole u Hrvatskoj. Dodatak je potom predan recenzentima koji su se trebali očitovati o njegovoj kvaliteti kako u metodičkom smislu, tako i u povijesnom prikazu razdoblja od 1989. do 1997. godine. Hrvatski institut za povijest poslao je izrazito negativnu recenziju na Dodatak, a još su dvojica znanstvenika s Instituta dr. Mario Jareb i dr. Mato Artuković poslali svoje, još oštrije recenzije. U njima stoji kako Dodatak treba odbaciti zbog niza metodoloških i stručnih pogrešaka – dovodi se u pitanje oslobodilačko obilježje Domovinskog rata, nigdje se ne spominje agresija Srbije na Hrvatsku, stvaranje “Velike Srbije” kao ratni  cilj komunističke JNA i Vlade Socijalističke Republike Srbije, zločin na Ovčari, izbor fotografija vrlo je tendenciozan itd. Na temelju svih ovih negativnih recenzija (bilo ih je šest), Ministarstvo je odbacilo Dodatak. Odmah po odbacivanju, uslijedilo je intenziviranje javne polemike, u kojoj su autori Dodatka posebno oštre kritike uputili na adresu Hrvatskog instituta za povijest, ne štedeći pritom niti pojedine recenzente, ponajprije dr. Jareba i dr. Artukovića.

Početkom 2007. godine Documenta-Centar za suočavanje s prošlošću izdala je publikaciju Jedna povijest, više historija – dodatak udžbenicima s kronologijom objavljivanja,kojom je kompletan slučaj ponovno aktualiziran, budući da je u njoj objavljen kontroverzni Dodatak, uz članke objavljene u medijima. Ujedno, ova publikacija je iskorištena za izricanje novih kritika na račun svih onih koji se nisu složili sa stavovima autora Dodatka. Kako su se ponovno na udaru najviše našli recenzenti s Hrvatskog instituta za povijest, trojica znanstvenika s Instituta dr. Robert Skenderović, dr. Jareb i dr. Artuković, odlučili su se u knjizi Multiperspektivnost ili relativiziranje?: Dodatak udžbenicima za najnoviju povijest i istina o Domovinskom ratu objaviti svoje viđenje kompletnog slučaja, kao i svoj odgovor na upućene kritike. Osnovna poruka autora, izrečena u ovoj knjizi, jest kako su u današnjem multikulturalnom, pluralističkom, demokratskom društvu, pluralitet diskursa, te  suvremeni multiperspektivni pristup, koji stvara višedimenzionalnu sliku povijesti, poželjni, dapače, nužni radi dobivanja potpunije, istinitije i pravednije slike pojedinih povijesnih procesa, kao i razvijanja duha tolerancije. No, isto tako da bi zadržala svoju supstancijalnost, upozoravaju autori, multiperspektivnost, kao metodološki pristup u okviru kojeg se povijesni događaji promatraju iz različitih perpektiva, treba uključiti i ozbiljno razmatranje svih izvora i dostupnih podataka, ne samo pojedinih koji idu u prilog konstruiranju željenih teza. Drugim riječima, tendenciozna selekcija prihvatljivih izvora nesvojstvena je ovom pristupu (barem bi tako trebalo biti). Slijedom toga, ističu kako nastojanje da se ostvari multiperspektivnost, politička korektnost i neutralnost (u Dodatku je izražena uporaba “neutralne” terminologije vezane uz ratna zbivanja na način da se izbjegavaju termini “okupirano područje”, “oslobađanje”, “agresor”, “branitelji”) vodi u relativiziranje povijesne istine, odnosno multiperspektivnost može biti iskorištena da se prikrije istina, sve zbog, pojedinim stranama, prihvatljivog tumačenja zbivanja u Domovinskom ratu. Iz svega proizlazi kako je zabluda istinu prilagođavati individui, individua se treba prilagoditi istini (suočavanje s istinom). Autori su stoga jednoglasni u zaključku kako osnovne teze o povijesnim događajima moraju biti jasno iskazane.

Na koncu, u prilogu ove knjige objavljene su u cijelosti recenzije dr. Jareba i dr. Artukovića. Na taj način javnosti su konačno dostupni svi, za ovaj slučaj, relevantni dokumenti u njihovom izvornom obliku.