Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. – Dokumenti (knjiga 6): Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (srpanj-prosinac 1992.)

Težina 0.9 kg
Autor

Mate Rupić (ur.)

Godina izdanja

2009.

Uvez

Tvrdi

Broj stranica

XVII + 485

Format

25 cm

ISBN

978-953-6659-43-2

Suizdavači

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb

Cijena: 2,86 

Izražena cijena je bez PDV-a.

Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (srpanj – prosinac 1992.) šesta je knjiga u seriji koju je pod naslovom Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. – Dokumenti. Tiskana je u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje iz Slavonskog Broda. U knjizi su kronološkim slijedom predstavljeni dokumenti iz arhivskog gradiva „Republike Srpske Krajine“ (RSK) koji se čuvaju u arhivskim ustanovama u Republici Hrvatskoj, a odnose se na rad paradržavnih i političkih ustanova pobunjenih Srba u drugoj polovici 1992. godine. Dokumenti su prepisani sa svim jezičnim, stilskim i gramatičkim obilježjima. Veći zahvati u tekstu naznačeni su stavljanjem teksta u uglatu zagradu, a u bilješkama je upozoreno na dijelove dokumenta koji su u izvorniku oštećeni i na dijelove koji su izostavljeni. Jednako tako, radi boljeg razumijevanja, u bilješkama su navedena imena ili prezimena sudionika koja se ne spominju u dokumentu ili podaci o drugim dokumentima i literaturi u kojima se spominje isti događaj. Dakako, dokumenti pokazuju stajališta njihovih stvaratelja, odnosno autora, i zahtijevaju posebnu kritičku raščlambu koja bi ukazala na neobjektivno i netočno navedene podatke u njima. Ipak, ostaje zaprepaštenje, ne samo količinom neistine u navedenim dokumentima, nego i mržnjom i iracionalnim optužbama njihovih autora, s ciljem motiviranja „svoje strane“ na provođenje najekstremnijih zamisli.

Između ostaloga, dokumenti pokazuju da su međunarodni posrednici pobunjenim Srbima jasno dali do znanja da svoj status moraju riješiti u okviru Ustava i zakona Republike Hrvatske, odnosno pregovorima s hrvatskom vlašću, no oni su to ignorirali. Izjavu lorda Carringtona krajem srpnja 1992. u Beogradu, da pobunjeni Srbi prihvaćaju „specijalni status u okviru Hrvatske“, predstavnici RSK su iste večeri demantirali. Vojnim napredovanjem Srba u Bosni i Hercegovini (u kojem su sudjelovale i jedinice iz RSK) rasle su i ambicije vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj, o čemu svjedoči Deklaracija donesena na zajedničkom zasjedanju srpskih skupština u Prijedoru (31. listopada), u kojoj se ističe „da su Republika Srpska Krajina i Republika Srpska državni entiteti“, te da se „Skupštine Republike Srpske i Republike Srpske Krajine opredjeljuju za državno ujedinjenje“, koje se „odlaže do isteka plana OUN o zaštiti Republike Srpske Krajine (Vensov plan) i sprovešće se na osnovu rezultata plebiscita.“ U tom kontekstu je „Resor državne bezbjednosti MUP-a RSK“, 29. studenoga 1992., izjave Cyrusa Vancea i lorda Davida Owena, koji su teritorij RSK svrstali u RH, ocijenio kao „vrlo neodmjerene, ali decidne“ (dok. 179). Da bi se naglasila „državnost Krajine“, vodstvo pobunjenih Srba zabranilo je „lokalnim vlastima“ sve službene kontakte s predstavnicima UNPROFOR-a, usmjerivši ih na „državne organe“ (Vlada, MUP i Ministarstvo obrane). Slijed događaja pokazao je da su tu odluku uspješno provodili.

Dokumenti svjedoče i da je od 20. do 25. srpnja 1991. „Ratni štab uz pomoć Kapetana Dragana i njegovih pomoćnika izradio plan o istjerivanju ustaških snaga s područja Dvora na Uni“ (dok. 87), da je vodstvo pobunjenih Srba 26. listopada 1992. odlučilo da neće otvoriti autocestu, čak i pod cijenu sukoba s UN-om (dok. 129), da je predsjednik Okružnog suda u Kninu Đuro Kresović 9. studenoga 1992. zatražio mišljenje od Milana Martića kako da zataška podatak da se u jami Golubnjača „nalazi i 40-ak leševa osoba hrvatske nacionalnosti ubijenih tijekom 1991.“ (dok. 150), da su već u drugoj polovici 1992. kao problem evidentirana iseljavanja Srba iz Slunja u Srbiju (dok. 174), itd. Neki podaci su i „šaljive“ prirode, kao „macho“ ponašanje predsjednika srpskog „Oblasnog vijeća“ Veljka Džakule, koji je uoči sastanka sa zapovjednicima UNPROFOR-a 2. rujna 1992. prevoditeljici UN-a objašnjavao da će „Hrvatice najviše žaliti zbog odsustva Srba“ (dok. 67).

Razmještajem zaštitnih snaga UN-a situacija za Hrvate i njihovu imovinu na okupiranom području nije se nimalo poboljšala. Nastavilo se paljenje, razaranje te pljačkanje kuća koje su Hrvati morali napustiti (dokumenti 5, 123, 169, 187, 202), ali i kuća srpskih vlasnika (dokumenti 159, 186). SUP Pakrac izvijestio je MUP RSK da paljenje u Roždaniku, Jasenovcu i Paklenici nije moguće spriječiti „jer je na ovom području sav narod bio naoružan i kada bi pokušali spriječiti neko od učinjenih djela moralo bi doći do oružanog sukoba“. Zanimljivo je da se sudski postupak za pljačke i preprodaju automobila, poljoprivrednih strojeva te bijele tehnike „s ratišta“ vodi u Srbiji, a Oblasno vijeće SO Istočna Slavonija traži da se zbog većeg broja krivičnih postupaka stvari po okončanju postupka predaju Srpskoj oblasti jer je to njihova imovina. Nastavljena su ubojstva i protjerivanje Hrvata, tako da su zaštitne snage UN-a, uz Promatračku misiju EZ-a i Međunarodni Crveni križ, postali posrednici za iseljavanje Hrvata iz tzv. Republike Srpske Krajine. Mandat za povratak stanovništva zaštitne snage UN-a nisu nigdje primijenile. Hrvati koji su ostali na svojim posjedima bili su opljačkani te podvrgnuti fizičkom i psihičkom maltretiranju, koje je nerijetko završavalo i ubojstvom. Tako je 18/19. srpnja 1992. ubijena obitelj Čengić u Erveniku (dvoje djece od 4 i 10 godina), u listopadu bračni par Ivković u Dobropoljcima i Nikša Petar iz Široke Kule, u studenom obitelj Arbanas u Smilčiću i Veronika Ivanić iz Perušića Donjeg, a u prosincu obitelj Marinović (četiri člana) u Šopotu i obitelj Čirjak (dva člana) u Rašteviću. Na području SJB Benkovac (dok. 185) od 1. siječnja do 30. studenoga 1992. ubijeno je najmanje 27 Hrvata.

Nastavili su se i sukobi između političkih prvaka i vođa pobune Srba u Hrvatskoj oko (ne)prihvaćanja plana Cyrusa Vancea. Nakon ubojstva čelnika Srba iz Vrginmosta Dmitra Obradovića, M. Babića i R. Ležajića pretukli su njihovi dotadašnji istomišljenici zbog pokušaja da održe politički skup u Benkovcu. Vodstvo pobunjenih Srba s Korduna i Banovine je početkom srpnja 1992. zaprijetilo osnivanjem samostalne autonomne oblasti. Sukob vodstva pobunjenih Srba u istočnoj Slavoniji s vlastima RSK u Kninu doveo je početkom kolovoza do osnivanja Jedinice za posebne namjene koja je nosila odore MUP-a Srbije, a u Vukovaru je osnovan Krizni štab (po odobrenju predsjednika RSK Gorana Hadžića), koji je imao namjeru suspendirati sve zakone RSK. Rukovodstvo Srba iz zapadne Slavonije optužilo je rukovodstvo Srba iz istočne Slavonije za izdaju i namjerno pokretanje iseljavanja Srba iz zapadne Slavonije krajem 1991., za što su inače pred međunarodnom javnošću pobunjeni Srbi optuživali Hrvatsku. Čelnici tzv. Srpske oblasti Zapadna Slavonija optuživali su G. Hadžića da u službenim dokumentima ne naziva izbjeglice iz zapadne Slavonije izbjeglicama, nego „kolonistima“ te da je zapadna Slavonija izdana i gotovo predana Hrvatskoj.

Na 25. sjednici „Vlade RSK“, 29. srpnja 1992., iznesen je podatak da „Republika Srpska Krajina obuhvata prostor od 13.913 km2“, da se sastoji iz dvije  međusobno odvojene cjeline: „S. Dalmacija, Lika, Kordun, Banija i Zapadna Slavonija ukupne površine 11.402 km2 i Istočna Slavonija, Zapadni Srem i Baranja ukupne površine 2511 km2“, da ukupno ima „oko 400.000 stanovnika“, od toga „Srba 88%, Hrvata 7% i ostalih 5%“, da je u ratu sudjelovalo „oko 66.000 boraca“, a da je poginulo „1021, a ranjeno 1682 boraca“, ne računajući „28 nestalih s Miljevačke visoravni“ te „poginule i ranjene pripadnike TO koji su se u sastavu MUP-a borili u severnoj Bosni za koridor prema SRJ“ (dok. 26).

Gospodarska situacija u tzv. Republici Srpskoj Krajini bila je katastrofalna, s ogromnom inflacijom (oko 20000 % u 1992.), tako da su umirovljenici od „Vlade Krajine“ za lipanj 1992. tražili povećanje mirovina za 350 % u odnosu na svibanj 1992. (odobreno je stopostotno povećanje za lipanj te stopostotno povećanje za srpanj u odnosu na lipanj). Uz poljoprivredu, živjelo se od sječe/krađe šuma, a u Slavoniji od eksploatacije nafte u okupiranim Đeletovcima. U okupirani Vukovar nije stizala pomoć za revitalizaciju nekad velikih firmi „Borovo“, „Vuteks“ i „Vupik“. U istočnoj Slavoniji bilo je registrirano samo 100 privrednih subjekata sa 7355 radnika (8,4 % stanovništva). Sredinom prosinca 1992. u općini Petrinja (oko 20.000 stanovnika) bilo je evidentirano 2230 zaposlenika, ali samo 920 u privrednim granama. Poseban problem predstavljala je nestašica goriva, pa je u mnogim krajevima podbacila jesenska sjetva (također i zbog nestašice repromaterijala za sjetvu).

Na 28. sjednici Vlade RSK održanoj 1. rujna 1992. u Erdutu, svi prisutni izjasnili su se „protiv bilo kakvog tzv. specijalnog statusa RSK u Hrvatskoj i da ne dolazi u obzir bilo kakav razgovor o takvom statusu kao ni bilo kakva druga opcija o nekakvom suživotu s Hrvatskom“ (dok. 64). Na toj liniji je čestitka i podrška Vlade RSK predsjedniku Republike Srbije Slobodanu Miloševiću, od 24. prosinca 1992., povodom pobjede na prijevremenim predsjedničkim izborima u Srbiji, s isticanjem borbe „koju je narod Republike Srpske Krajine vodio i vodi ka ostvarivanju zajedničkog cilja, a to je cjelovitost najvećeg naroda na ovim evropskim područjima“ (dok. 205).

Urednik knjige