dvorište

Odjeli

Svi istraživači u Podružnici specijalizirani su za bavljenje određenim povijesnim razdobljima. Na temelju takve specijalizacije formiraju se koherentni istraživački timovi koji, u pravilu, surađuju pri izvedbi kronološki i tematski zaokruženih znanstvenih projekata. Podružnica će u dogledno vrijeme te timove pretvoriti u formalno ustrojene odjele.

Dosadašnje iskustvo pokazuje da je fluktuacija istraživačkog osoblja u Podružnici dosta izražena pa je stoga i ekipiranost pojedine istraživačke skupine (tima) podložna osjetnim i relativno čestim promjenama. U sadašnjem trenutku najbolje je ekipirana skupina istraživača koji se bave 19. stoljećem. Relativno zadovoljava i ekipiranost istraživačkih skupina za srednji vijek, 18. stoljeće i 20. stoljeće, iako bi bilo poželjno svaku od njih ojačati novim istraživačima. Nedostatno je ekipirano istraživanje osmanskog razdoblja (16-17. stoljeće), a za antičko razdoblje (stari vijek) Podružnica zasad nema specijaliziranog istraživača.

Stari vijek

Ustroj-Odjeli-Antika-1Istraživanje povijesti staroga vijeka na području jugoistočne Panonije – što je približan kasnoantički pandan današnjoj Slavoniji i Srijemu – ima respektabilnu tradiciju koja započinje raznovrsnim napisima učenjaka i putopisaca 17. i 18. stoljeća (npr. L. F. Marsigli, L. Szörényi, I. Szalagyi), a u pravom se smislu utemeljuje radovima velikog erudita i polihistora Matije Petra Katančića (1750-1825). Pojedinim pitanjima antičke povijesti ovog prostora poslije su se, u hrvatskoj znanosti, bavili Mijo Brašnić, Matija Pavić, Josip Brunšmid, Danica Pinterović, Ivo Bojanovski, Mirko Bulat, Zlatko Virc, Ivana Iskra Janošić, Branka Migotti, Hrvoje Gračanin i drugi. Značajni su – osobito u pogledu povijesti starog Sirmija i Srijema – i prilozi srpskih antičara, poput Slobodana Dušanića, Miroslave Mirković, Petra Miloševića, Vladislava Popovića i drugih. I mađarski antičari, kao András Alföldi, András Mócsy, Jenő Fitz i drugi, svojim su radovima bitno unaprijedili znanja o našem prostoru u tom dobu. Neke teme povezane s ovim prostorom, poput organizacije rimskoga Limesa na Dunavu ili pak ranokršćanskih svetaca-mučenika i teoloških prijepora (arijanska hereza), privlače pozornost širokog međunarodnog kruga stručnjaka za antičku povijest. Poznavanju povijesti toga razdoblja osobito su važan prilog dali arheolozi; iz ukupne slike o starom vijeku u južnoj Panoniji (kao i drugdje) nemoguće je izdvojiti arheologiju. U Podružnici zasad nema istraživača specijaliziranih za povijest staroga vijeka. Kroz suradnju u svojim publikacijama i na druge načine, Podružnica nastoji potaknuti istraživače iz drugih znanstvenih ustanova da se više bave pitanjima antičke povijesti na tom prostoru. Ovo su glavne teme koje bi valjalo sustavno istraživati: - grčki i rimski izvori za povijest jugoistočne Panonije (historiografska i književna djela, epigrafika); - predrimski narodi i rimsko osvajanje; - vojna povijest jugoistočne Panonije; - gospodarska povijest jugoistočne Panonije; - rimske prometnice u jugoistočnoj Panoniji; - rimska religija u jugoistočnoj Panoniji; - rano kršćanstvo u jugoistočnoj Panoniji; - propast rimskog državnog poretka u jugoistočnoj Panoniji; - seoba naroda I: Huni i Germani (Goti, Gepidi, Langobardi). Ustroj-Odjeli-Antika-2 Ustroj-Odjeli-Antika-3 Ustroj-Odjeli-Antika-4

Srednji vijek

Kronološko razgraničenje starog i srednjeg vijeka, oduvijek prijeporno u povijesnoj znanosti, na širem panonsko-podunavskom području kojem pripadaju Slavonija i Srijem najrazložnije je vezati uz dolazak nomadskih ratnika Avara i njihovo osvajanje nekadašnjeg rimskog velegrada Sirmija (582). S druge strane, kraj srednjega vijeka na ovim prostorima obično se simbolički označava godinom Mohačke bitke, 1526. U ovom dijelu Europe srednji vijek se, prema tome, na svojem kraju preklapa s onim što se, poglavito u kulturnoj povijesti, naziva Renesansom. Ustroj-Odjeli-Srednji_vijek-1U tome dugom, tisućljetnom razdoblju odigrale su se na području Slavonije, Baranje i Srijema brojne i temeljite etničke, društvene i političke mijene. Zbog velike oskudice pisanih izvora, sve do potkraj 11. stoljeća te se mijene razabiru uglavnom samo u grubim crtama. Tek od ulaska Hrvatske u državnu zajednicu s Ugarskom, a osobito od 13. stoljeća, veće količine sačuvanih izvora, najvećim dijelom na latinskom jeziku, omogućuju da se rekonstruira podrobnija i slojevitija slika povijesti ovoga prostora. Velik dio pisanih izvora za srednjovjekovnu povijest ovih pokrajina objavili su još u 19. stoljeću mađarski povjesničari, tradicionalno zainteresirani za stariju povijest «prekodravskih krajeva». Taj su posao u hrvatskoj historiografiji nastavili Tadija Smičiklas i drugi. Među zaslužnima za poznavanje slavonskoga, srijemskoga i baranjskoga srednjovjekovlja treba posebno spomenuti Vjekoslava Klaića, Josipa Bösendorfera, Matiju Pavića, Ferdu Šišića, Gjuru Szabu, Ćiru Truhelku, Stjepana Pavičića, Josipa Adamčeka, Miroslava Brandta, Nadu Klaić, Luju Margetića, Josipa Buturca, Lelju Dobronić, Ivu Mažurana i Andriju Šuljaka. Podjednako su vrijedni i prilozi mađarskih medijevista, od Dezsőa Csánkija, Móra Wertnera, Antala Póra, Lajosa Thallóczyja, Antala Hodinke, Jánosa Karácsonyija, Antala Aldásyja, do novijih – Györgya Györffyja, Eleméra Mályusza, Erika Fügedija, Andrása Kubinyija, Gyule Kristóa, Szabolcsa Vajaya, Ferenca Szakálya i Pála Engela. I srpski se povjesničari odavna zanimaju za srednji vijek u ovim krajevima, osobito u Srijemu: spomen ponajprije zavređuju Ilarion Ruvarac, Nikola Radojčić, Mihailo Dinić, Jovanka Kalić, Dušanka Dinić-Knežević i Sima Ćirković. U Podružnici se danas srednjovjekovnim razdobljem bavi dvoje istraživača, dr. sc. Stanko Andrić i dr. sc. Marija Karbić. Važnije teme iz srednjeg vijeka u Slavoniji, Srijemu i Baranji uključuju:Ustroj-Odjeli-Srednji_vijek-2 - seoba naroda II: Avarski kaganat u krajevima južno od Drave; - Franačko Carstvo i jugoistočna Panonija; - Hrvati i Panonija u ranom srednjem vijeku; - rana Ugarska i dravsko-savsko međurječje; - odnosi Bizanta prema južnoj Panoniji i Ugarskoj; - Kraljevina Slavonija (Regnum Sclavoniae) i donje međurječje Drave i Save; - županijska uprava u donjem međurječju Drave i Save; - crkvene strukture na tlu donjeg međurječja (biskupije, crkveni redovi); - plemstvo na tlu donjeg međurječja; - gradovi na tlu donjeg međurječja; - sela i seljaštvo u donjem međurječju Drave i Save; - gospodarstvo donjeg međurječja Drave i Save; - etničke i demografske prilike donjeg međurječja Drave i Save; - kulturne prilike donjeg međurječja Drave i Save; - odnosi s južnim susjedima (Bosna i Srbija); - osmanski pritisak i protuosmanski ratovi.

Povijesni pregled

Zauzevši 582. Sirmij (Srijemska Mitrovica), Avari su do kraja 6. stoljeća ovladali čitavom južnom Panonijom. Novi etnički element koji je na taj prostor nanijela avarska prevlast bili su u prvom redu njihovi nešto pitomiji istočnoeuropski saveznici i podanici, Slaveni. Istodobno, na šire područje istočnojadranskog zaleđa tada se naseljavaju Hrvati. Od pada Sirmija u ruke Avara (582), Panonija uglavnom nestaje s obzora tadašnjeg pismenog svijeta sve do potkraj 8. stoljeća. Arheološki nalazi jedini nam mogu donekle rasvijetliti prilike u međurječju Save i Drave tijekom dva “tamna” avarska stoljeća. Na europsku povijesnu pozornicu Panonija se vraća zahvaljujući ratnim pohodima kojima je 791-803. franačka država Karla Velikog srušila avarski kaganat i zamijenila ga svojom prevlašću nad nastajućim slavenskim kneževinama. Ipak, 9. stoljeće u međurječju Drave i Save obilježeno je borbom za prevlast između Franaka i Bugara, čiji su kanovi tada vladali širokim prostorima oko donjeg Dunava. Međurječno Slavonsko gorje tu se nameće kao vjerojatna prirodna granica između franačke i bugarske sfere političke dominacije. Nema sumnje da se tijekom 9. stoljeća radilo i na obnovi kršćanstva u južnoj Panoniji, u čemu su glavnu ulogu vjerojatno imali misionari iz franačke Akvileje. Veći stupanj samostalnosti ovdašnjih slavenskih knezova, pak, redovito je pratilo i okretanje bizantskom kršćanstvu. Znamenita moravsko-panonska misija solunske Svete Braće, Konstantina-Ćirila i Metodija, mogla je ostaviti traga i južno od Drave. Ustroj-Odjeli-Srednji_vijek-3Doseoba Mađara u panonsko-karpatsku nizinu na prijelomu 9. i 10. st. događaj je s iznimno dalekosežnim posljedicama za povijest međurječja Drave i Save. Vjerojatno poslije smrti bugarskog cara Simeona (927), Mađari su Bugarima preoteli donji dio dravsko-savskog međurječja zajedno s dijelovima Srijema, to jest glavninu stare Sirmijske Panonije. Zapadno odatle mađarske vlasti tada nije bilo. Pokrštena i sve snažnija ugarska država u Podunavlju u više se navrata upletala i u zbivanja u Hrvatskoj, ali o njezinu širenju južno od Drave nema podataka prije vremena kralja Ladislava I Arpadovića (1077-1095). Rastući utjecaj ugarskih kraljeva na političke prilike između Drave i Jadrana doživio je vrhunac poslije smrti hrvatskog kralja Zvonimira (1089). Ladislav I pripojio je ubrzo potom svojoj državi panonski prostor od Drave do početaka planinskog dijela Hrvatske, tj. prostor koji će poslije biti poznat kao Kraljevina Slavonija. Oko polovice 13. st. oblikovao se u zapadnom dijelu međurječja Drave i Save novi politički entitet, Kraljevina Slavonija (Regnum Sclavoniae). Prema istoku je Kraljevina Slavonija sezala otprilike do crte označene današnjim naseljima Okučani-Voćin-Mikleuš-Podravska Moslavina. Od oko 1255. do 1364. s kraljevim se dopuštenjem u Kraljevini Slavoniji kovao poseban pokrajinski srebrni novac, banski denar ili banovac, s likom kune u trku i natpisom moneta regis pro Sclavonia. Kovnica se prvotno nalazila u Pakracu, na granici Križevačke županije s Požeškom, a poslije u Zagrebu. Ustroj-Odjeli-Srednji_vijek-4U županijama u donjem dijelu dravsko-savskog međurječja, Požeškoj i Vukovskoj, također je u doba Arpadovića vrijedila upravna vlast slavonskih banova i hercega. Osim toga, osnovni kraljevski porez i tu se sve do kraja srednjeg vijeka nazivao marturinom (kunovinom), kao i u Kraljevini Slavoniji. Ipak, dok je Kraljevina Slavonija i u kasnijem srednjem vijeku čuvala i izgrađivala svoju pravnu i društvenu zasebnost, istočno međurječje (ili glavnina današnje Slavonije) ostalo je izvan tog okvira. Najvažnija naselja na tlu Slavonije u to doba bila su županijska središta Vukovar, Požega i Virovitica. U Vukovaru i Požegi nalazile su se stare kraljevske utvrde, uz koje su bili vezani posjedi i naselja tvrđavskih služitelja ili gradukmeta. Istovrsna organizacija pratila je i utvrdu u prvotnom središtu Baranjske županije Baranyaváru, današnjem Branjinom Vrhu. U Vukovaru i Virovitici je hrvatsko-slavonski herceg Koloman dodjelom privilegija uspostavio gradske općine 1231, odnosno 1234. Ostale utvrde iz doba Arpadovića (npr. Velika, Kamengrad, Korođ/Kolođvar itd.) uglavnom su građene poslije Tatarske provale 1241-2. Pod Arpadovićima je do kraja ustrojena i crkvena uprava, prema kojoj je glavnina današnje Slavonije pripala Pečuškoj biskupiji. Zapadni dijelovi našli su se u Zagrebačkoj biskupiji, čije su se granice poklapale s onima Kraljevine Slavonije. Đakovština i dio Posavine pripali su 1239. Bosanskoj biskupiji, koja je oko 1250. prenijela u Đakovo i svoje sjedište. Uz to je potkraj 12. st. u Kaptolu kod Požege osnovan zborni kaptol sv. Petra. Iz 12. st. potječu benediktinski samostani na Rudini, u Nuštru i u Belom Manastiru, a iz 13. samostani cistercita (Kutjevo), augustinskih kanonika (Vaška, Sveti Đurađ), kanonika Božjeg Groba (Novaki), kao i prvi franjevački i dominikanski samostani (Požega, Virovitica). Nekoliko crkava i “kuća” s posjedima držali su i viteški redovi templari (Martin kod Našica) i ivanovci (Pakrac, Dopsin, Karaševo kod Petrijevaca). Za dinastije Anžuvinaca (od 1301. do 1386), velik društveni uspon ostvaruju ili započinju ovdašnje plemićke obitelji: Gorjanski, Alšanski, Našički, Korođski, Horvati, stariji Iločki (od roda Čak). Njihovi članovi obnašaju službe mačvanskih banova, palatina i drugih dvorskih dostojanstvenika, a igraju i istaknute uloge u ratnim pohodima anžuvinskih kraljeva, Karla Roberta i Ludovika I. Pod Anžuvincima se nastavlja razvoj gradova i osobito umnažaju samostani prosjačkih redova, franjevaca (Ilok, Našice, Đakovo, Alšan kod Vrbanje), dominikanaca (Gorjani) i augustinskih pustinjaka (Ilok, Osijek). Iz ranog 14. st. potječu i pavlinski samostani u Bakvi (danas Špišić-Bukovica) i Kőszegu (Batina u Baranji), a tijekom toga stoljeća je i benediktinski priorat Bijela kod Daruvara prerastao u opatiju. U dinastičkim previranjima nakon Ludovikove smrti, Slavonija postaje poprište borbe između dvaju tabora koje predvode ovdašnji velikaši Horvati i Gorjanski. Unatoč prepadu kod Gorjana i otmici dviju kraljica u ljeto 1386, savez nezadovoljnika s braćom Horvatima na čelu mora uzmaknuti pred nadmoćnim pristašama novog kralja Žigmunda Luksemburgovca (1387-1437). Već na prijelomu 14. i 15. stoljeća, poslije kršćanskog poraza kod Nikopola (1396), bilježe se prve turske provale u Srijem i u požeški kraj. Pod kraljem Žigmundom započinje gradnja niza utvrda uz Savu i uspostava obrambenog pojasa u Bosni, čime se pokušava zaustaviti sve veća turska prijetnja za slavonski dio južne granice kraljevstva. Na početku 15. st. mačvanski ban Ivan Morovićki osniva franjevački samostan u Šarengradu, a Benedikt Nelepec (Nelipić) pavlinski samostan u Dobroj Kući blizu Daruvara. Osim toga, u Žigmundovo se doba prvi put spominju samostani augustinskih pustinjaka u Velikoj, posjedu Veličkih, i u Borovu, posjedu Mikolskih. Turska opasnost postala je u 15. st. konstanta društvenih prilika u krajevima između Drave i Save. Tako, primjerice, u povlastici koju 1450. daje benediktinskoj opatiji Rudini na Psunju, papa Nikola V odobrava oproste onima koji pomognu u popravku samostanskih građevina koje su Turci porušili ili oštetili, spalivši pritom i samostanski arhiv. Najzornije svjedočanstvo o tim prilikama svakako je dolazak glasovitog talijanskog franjevca Ivana Kapistrana u ove krajeve, njegovo vođenje “križarske vojne” protiv Turaka koji 1456. opsjedaju utvrdu Beograd i potom njegova smrt u franjevačkom samostanu u Iloku. Ustroj-Odjeli-Srednji_vijek-5Za vladavine slavnoga renesansnog kralja Matije Korvina (1458-1490), najmoćniji velikaš na jugu kraljevstva bio je erdeljski vojvoda te slavonski i mačvanski ban Nikola Iločki. Životni put on okončava noseći naslov kralja Bosne (1471-1477); u toj je ulozi kovao i vlastiti novac. U Slavoniji je osim Iloka držao raskošnu utvrdu Orahovicu (Ružicu-grad). U plemićku elitu potkraj srednjega vijeka izdižu se i dotad neugledni Zapoljski iz posavskog dijela Požeške županije. Od njih je potekao velikaš Ivan Zapolja koji je poslije Mohačke bitke izabran za ugarskog kralja nasuprot Ferdinandu Habsburgovcu. Odjeci europske renesanse i humanizma osjećaju se donekle i u ovim krajevima, u graditeljstvu kao i u jačanju pismene kulture i naobrazbe. I u tome završnom srednjovjekovnom razdoblju osnivaju se u Slavoniji novi samostani. Oni su uglavnom franjevački: oko 1450. u Podborju (danas Daruvar), djelo obitelji Nelepec (Nelipić); oko 1480. u Poljanskoj kod Velike, vjerojatno djelo Zapoljskih, gospodara tamošnjeg kamengradskog vlastelinstva; oko 1495. u Voćinu, djelo dviju kćeri Nikole Iločkoga; oko 1500. u Kobašu na Savi, itd. Uz to se potkraj 15. st. javlja i samostan augustinskih pustinjaka u Sređanima kod Pakraca, pod patronatom obitelji Pekry. (S. Andrić)

Rani novi vijek I (16-17. stoljeće)

Pojam "rani novi vijek" (early modern period) u europskoj se povijesti odnosi na trostoljetno razdoblje od oko 1500. do oko 1800. godine. U povijesti Slavonije i cijeloga srednjeg Podunavlja nameće se razlikovanje prvih dvaju stoljeća toga razdoblja od posljednjega, osamnaestoga. Naime, Slavonija je u većem dijelu 16. i 17. stoljeća pripadala Osmanskom Carstvu, da bi se potom vratila u političke okvire donekle slične onima s kraja srednjega vijeka. Osmansko razdoblje slavonske povijesti, u mnogom smislu prijelomno, sve donedavno se u hrvatskoj historiografiji istraživalo uvelike jednostrano, naime s oslonom samo na povijesne izvore zapadne (kršćanske) provenijencije, pisane na latinskom, talijanskom, njemačkom, hrvatskom i drugim europskim jezicima. Tako je Tadija Smičiklas 1891. objavio u dva sveska svoju još i danas dragocjenu monografiju Dvijestogodišnjica oslobodjenja Slavonije, u kojoj je obradio kasno osmansko i rano poslijeosmansko razdoblje povijesti Slavonije. Zapadne izvore za povijest osmanske Slavonije, osim Smičiklasa, priređivali su i objavljivali Euzebije Fermendžin, Ferdo Šišić, Emilij Laszowski, Ivan Bojničić, Miroslav Vanino, Krunoslav Draganović, Antun Dević i drugi. O crkvenom i vjerskom životu Slavonije pod Osmanlijama pisali su, uz ostale, osobito Josip Buturac i Emanuel Hoško, a o vojnoj povijesti toga vremena Ive Mažuran. U mađarskoj historiografiji osobito vrijedne priloge crkvenoj povijesti Slavonije i Srijema pod osmanskom vlašću dali su István György Tóth i Antal Molnár.

Ustroj-Odjeli-16-17_stoljece-1

Osmansku stranu povijesti Slavonije i Srijema u to doba, kao i njezine izvore na osmanskoturskom jeziku, u hrvatskoj se historiografiji počelo istraživati tek u najnovije vrijeme, prije svega zahvaljujući radovima Nenada Močanina. U međuvremenu su važan prilog poznavanju te problematike dali bosanskohercegovački osmanisti Hazim Šabanović, Branislav Đurđev i Fazileta Cviko-Hafizović, kao i srpska povjesničarka Olga Zirojević. Zahvaljujući njihovim radovima, kao i prilozima međunarodne osmanistike (spomen osobito zavređuje Bruce McGowan i njegovo izdanje poreznog deftera Srijemskog sandžaka nastalog oko 1570), danas se postupno uspostavlja ravnoteža u poznavanju obiju strana povijesti osmanske Slavonije: osvajačeve (osmanske) i pokorene (kršćanske). U Podružnici se danas Slavonijom 16. i 17. stoljeća bavi jedan istraživač, osmanist dr. sc. Dino Mujadžević. Važnije teme iz osmanskog doba u Slavoniji, Srijemu i Baranji uključuju: - osmansko osvajanje i ustroj vlasti u međurječju: Požeški sandžak, Pakrački (Cernički) sandžak, Srijemski sandžak, Mohački sandžak; - vojna povijest osmanske Slavonije i Srijema; - gospodarska povijest osmanske Slavonije i Srijema; - etničke i demografske prilike osmanske Slavonije i Srijema; - migracije u srednjem Podunavlju pod osmanskom vlašću; - kršćanske konfesije i njihovi odnosi pod turskom vlašću (katolici, pravoslavni, protestanti); - vojno-političko i gospodarsko značenje Slavonije i Srijema za osmansku državu; - Veliki bečki rat u Slavoniji i Srijemu (oslobođenje od Turaka).

Povijesni pregled

Tursko osvajanje Slavonije, kao i okolnih područja, nije bilo iznenadan događaj nego krajnji ishod dugog procesa. Prve turske provale u krajeve sjeverno do Save zbile su se već potkraj 14. stoljeća i cijelo 15. stoljeće proteklo je u znaku manje-više neposredne turske opasnosti. Primjerice, đakovački biskup Matija de Varda piše 1486. svome bratu da ga posjeti za Božić jer su Osmanlije već na bosanskoj strani Save pa strahuje da ga u budućnosti možda više neće moći ugostiti u svojoj biskupskoj kuriji.

Ustroj-Odjeli-16-17_stoljece-2

Poslije Mohačke bitke 29. kolovoza 1526. i pogibije kralja Ludovika II Jagelovića u njoj, Hrvatska i Slavonija razilaze se u izboru kralja, jer se prva priklanja Ferdinandu Habsburgovcu, a potonja se na saboru u Dubravi 1527. izjašnjava za domaćeg pretendenta Ivana Zapolju (vladao 1526-1540). Daljnji razvoj prilika, osobito napredak turskih osvajanja na račun slavonskih i hrvatskih krajeva, doveo je ipak postupno dotle da je i Slavonija odustala od Zapolje i priznala Habsburgovce kao zakonite vladare. Turci su do 1529. zaposjeli samo Srijem i podunavski pojas do Bosuta i Osijeka. Daljnje osmansko osvajanje u Slavoniji teklo je postupno, u više naleta, tijekom četvrt stoljeća. Posljednji veći grad, Virovitica, pao je u osmanske ruke 1552. U drugoj polovici 16. st. pod turskom se vlašću našla i Moslavina sve do Čazme, ali su se poslije poraza kod Siska (1593) Turci povukli na Ilovu. Upravo je zapadna granica turskog osvajanja u međurječju Drave i Save, koja se ustalila na rječici Ilovi, odredila i tradicionalnu granicu novovjekovnog pojma “Slavonija”. Na osvojenom su prostoru Turci umjesto starih županija ustrojili tri sandžaka, Pakrački (ili Cernički), Požeški i Srijemski (sa središtem u Iloku), koji su bili podređeni pašama bosanskog, kaniškog, odnosno budimskog ejaleta. Kako je to bio pogranični kraj prema habsburškim zemljama, u njemu su boravile jake vojne posade organizirane u serhat, neku vrstu “vojne krajine”. Dio stanovništva, osobito u gradovima, prešao je na islam, ali je odnos prema kršćanima, osobito u kasnijem razdoblju, bio blaži nego u drugim, istočnijim dijelovima Osmanske carevine. Ipak, svaki pokušaj ustanka ili pomaganja kršćanskim vojnim akcijama okrutno je ugušivan. Duhovnu brigu o katoličkom puku vodili su uglavnom franjevci, koji su u osmanskoj Slavoniji zadržali samostane u Našicama i Velikoj (kraće vrijeme i u Šarengradu). I novodoseljeni pravoslavni Srbi i Vlasi uspostavili su svoje crkveno središte u manastiru kod Orahovice, a među ostacima starosjedilaca uvelike se proširila i kalvinska inačica protestantizma. S jedne strane brojni crkveni vizitatori i drugi zapadni putopisci, a s druge osmanski kroničari i putopisci (među njima i najslavniji, Evlija Čelebi) opisali su stanje u Slavoniji toga doba. Poznati osmanlijski povjesničar Mustafa Âlî (1541-1599) posjetio je Požegu i opisao njezina dizdara Hadži Mehmed-agu, rođenog u Galileji, koji se obogatio trgovinom kestenima s brda oko Požege. Putopisac Atanazije Georgiceo (Jurjević) zapisao je 1626. da Osijek ima osam džamija. Izvan unutarnjeg grada, koji se podudarao s današnjom Tvrđom, ležalo je podgrađe (palanka) i veliko sajmište gdje se održavao osječki panađur, koji pisci sa zanimanjem opisuju. Tako znameniti hrvatski isusovac Bartol Kašić oko 1620. piše: “Ovoga dana (2. svibnja) započima sajam, što ga oni nazivaju panagyur, pa traje punih osam dana (…) Tada trgovci, bili oni Turci ili kršćani, sagrade kućice od čvrstih dasaka. Do njih sprijeda i straga vode mnoge staze, pa zato izgledaju kao kakav novi grad u ravnici izvan zidova grada Osika”. Prema spomenutom Georgiceu, Đakovo je tada imalo četiri džamije i “oko tvrđave prekrasne vrtove”. Današnja župna crkva Svih Svetih u Đakovu zapravo je turska džamija kojoj je u 18. stoljeću dograđeno pročelje sa zvonikom. U Vukovaru se nalazila tekija (derviški samostan) i svratište koje je osnovao neki Hindi-baba; u tom je gradu osmanlijski putopisac Evlija Čelebi vidio 1663. neobičan minaret sa satom i zvonom. Ilok je bio središte srijemskog sandžaka; u njemu su se do danas sačuvali ruševan hamam (kupelj) i turbe (natkrivena grobnica).

Ustroj-Odjeli-16-17_stoljece-3

U doba osmanske vlasti porasla je prometna i gospodarska važnost Osijeka, gdje je sultan Sulejman Veličanstveni 1566. dao sagraditi veliki drveni most preko Drave i preko močvara na lijevoj obali sve do utvrđenog gradića Darde u Baranji. To onodobno graditeljsko “čudo” europskog dijela Turske uspio je dijelom spaliti hrvatski ban Nikola Zrinski u pohodu kojim je 1664. najavljeno skoro oslobođenje Slavonije. Poslije turskog poraza pod Bečom 1683. otpočeo je veliki rat za oslobođenje Ugarske i Slavonije. Najprije je oslobođena Virovitica, koja je najkraće ostala pod osmanlijskom vlašću (1552-1684). U oslobađanju Požege i okolice istaknuo se kao narodni vojskovođa franjevac Luka Ibrišimović. Kraj turskog razdoblja u povijesti Slavonije zapečatila je u vojnom smislu pobjeda kod Slankamena 1691, a u političkom smislu habsburško-osmanski mir sklopljen 1699. u Srijemskim Karlovcima. (S. Andrić)

Rani novi vijek II (18. stoljeće)

Ustroj-Odjeli-18_stoljece-1Nakon što su joj u razdoblju osmanske vladavine postavljeni prostorni (zemljopisni) okviri, novovjekovna Slavonija u pravom se smislu kao pokrajina oblikovala tijekom 18. stoljeća. To u mnogom pogledu ključno stoljeće povijesti Slavonije – stoljeće uspostave Slavonske Vojne krajine i triju "donjoslavonskih" županija, obnove vlastelinstava i crkvenih struktura, baroka i prosvjetiteljstva u književnosti, likovnosti i graditeljstvu – privlačilo je dosad pozornost razmjerno velikog broja hrvatskih povjesničara, kao što su Franjo (František, Franz) Vaniček, Josip Bösendorfer, Josip Matasović, Lazar Ćelap, Igor Karaman, Ive Mažuran, Emanuel Hoško, Stjepan Sršan i drugi. U srpskoj historiografiji Slavonijom i Srijemom u 18. stoljeću osobito se plodno bavio Slavko Gavrilović. U Podružnici se danas Slavonijom 18. stoljeća bave dvojica istraživača, dr. sc. Robert Skenderović i dr. sc. Milan Vrbanus, te jedna stručna suradnica, Mica Orban Kljajić.       Važnije teme iz povijesti Slavonije, Srijema i Baranje u 18. stoljeću uključuju: - ustroj habsburške uprave u Slavoniji i Srijemu; - utjecaj i uloga središnjih hrvatskih vlasti u „Donjoj Slavoniji“; - katolička obnova u Slavoniji i Srijemu; - vlastelinstva u Slavoniji, Srijemu i Baranji; - Slavonska Vojna krajina; - slavonske županije u 18. stoljeću; - slavonsko-srijemski gradovi u 18. stoljeću; - gospodarstvo Slavonije i Srijema u 18. stoljeću; - značenje Slavonije i Srijema u gospodarskoj razmjeni s Otomanskim carstvom; - etničke i demografske prilike u 18. stoljeću; - pravoslavlje u Slavoniji i Srijemu u 18. stoljeću; - kulturne prilike u 18. stoljeću; - tragovi osmanske kulture nakon oslobođenja (jezik, usmena književnost, etnografija, toponimi); - Slavonija i Srijem u očima inozemnih putopisaca.  

Povijesni pregled

Slavonska vojna krajina

Pobjede u bitkama kod Sente (1697) i kod Petrovaradina (1716), u kojima se iskazao vojnički genij princa Eugena Savojskog, omogućile su Habsburškoj monarhiji vrlo povoljno razgraničenje s Osmanlijama, utvrđeno Mirom u Požarevcu 1718. Pošto je time ostvarila privremenu ekspanziju na Balkan, Monarhija je Beogradskim mirom 1739. svoje južne granice konačno ustalila na Savi i Dunavu.

Ustroj-Odjeli-18_stoljece-2

Usporedo s razgraničenjem dvaju carstava, u Slavoniji je tekao proces unutrašnjeg razgraničenja. Slavonija i Srijem podijeljeni su na dvije administrativne cjeline: civilni Provincijal na sjeveru i Slavonsku vojnu krajinu, odnosno Granicu, na jugu. Vojnokrajiški dio, to jest južni posavski i podunavski pojas širine jedne milje, stavljen je 1702. pod neposrednu vojnu upravu Ratnog vijeća u Grazu (kasnije Dvorskog ratnog vijeća u Beču). On je isprva bio podijeljen na Posavsku i Podunavsku krajinu, a konačan prostorni i organizacijski oblik poprimio je tek 1747. Tada su na prostoru slavonske Granice organizirane tri pješačke pukovnije ili regimente: Gradiška, Brodska (sa zapovjednim središtem u Vinkovcima) i Petrovaradinska, te dvije husarske pukovnije: Slavonska i Srijemska. Svaka se pukovnija sastojala od dvanaest manjih odsjeka, satnija ili kompanija. Do 1783. Generalat Slavonske vojne krajine nalazio se u osječkoj Tvrđi, a poslije je premješten u Petrovaradin. Težak problem financiranja Vojne krajine habsburške su vlasti u Slavoniji riješile uspostavom sustava u kojem vojnike opremaju i uzdržavaju sami krajiški stanovnici, dobivajući zauzvrat zemlju na besplatno uživanje. Pritom su se vlasti oslanjale na zatečenu instituciju kućne zadruge, zajednicu nekoliko obitelji s više odraslih muškaraca, kakva je mogla bez većih teškoća dati i uzdržavati vojnika. Ustroj-Odjeli-18_stoljece-3Redovitu vojnu službu graničari su vršili u brojnim čardacima na graničnom kordonu, kao i u velikim baroknim tvrđavama što su, prema tada vladajućem obrascu S. de Vaubana, tijekom 18. stoljeća podignute u Staroj Gradiški, Brodu na Savi, Srijemskoj Rači i Petrovaradinu, kao i u Osijeku u zaleđu Vojne krajine. Strogi režim života na Granici bio je tek malo ublažen u „slobodnim vojnim komunitetima“, naseljima koja znače začetke i otočiće urbanizacije u vojno-agrarnom okruženju Granice. Takvi se komuniteti od sredine 18. stoljeća osnivaju u Staroj i Novoj Gradiški, Brodu, Vinkovcima, kao i u Mitrovici, Zemunu, Karlovcima i Petrovaradinu u Srijemu. Kao važna karika u lancu puno šireg sustava, Slavonska vojna krajina nije bila samo obrambena barijera i „sanitarni kordon“ prema Osmanskom Carstvu, nego se iz nje novačila vojska i za habsburške europske ratove, dok joj je obrana od osmanskog ekspanzionizma sve više postajala drugorazredan zadatak. Granica je imala i zdravstvenu ulogu, posebno u obrani Monarhije od epidemija kuge, pa su u njenom sklopu djelovale i posebne stalne i privremene karantenske ustanove, kontumaci i rašteli.

Civilna Slavonija

Glavnina Slavonije u zaleđu vojnokrajiškog pojasa potpala je nakon oslobođenja od Turaka pod upravu bečke Dvorske komore. Prema željama tadašnjeg cara Leopolda I. Habsburgovca, koji je za duge vladavine (1655-1705) postigao golemo proširenje svoje države na račun Osmanlija, novostečeni krajevi imali su putem prodaje ili darovanja postati posjedima zaslužnih pojedinaca i aristokratskih obitelji. Između 1698. i 1702. komorska komisija kojoj je predsjedao grof F. C. Caraffa di Stigliano popisala je u cijelosti civilno područje Slavonije i uredila porezni sustav. Na temelju njezinih procjena, odmah je započela i “dekameralizacija”, odnosno rasprodaja slavonskih vlastelinstava. Najprije su habsburškom plemstvu prodana vlastelinstva Našice, Sirač, Brestovac i Velika. Kao naknadu za znatnu novčanu pomoć protuturskom ratu i u znak zahvalnosti papi Inocentu XI za moralnu potporu, car Leopold je papinu nećaku rimskom knezu Liviju Odescalchiju predao iločko vlastelinstvo s naslovom srijemskog vojvode. Na sličan je način cerničko vlastelinstvo pripalo generalu i barunu Maksimilijanu Petrašu, a sam je grof Caraffa za svoj rad nagrađen voćinskim vlastelinstvom. Još 1697. Leopold je princa Eugena Savojskog za pobjedu kod Sente nagradio velikim imanjem u južnoj Baranji, između Dunava i Drave, kasnije poznatim kao Beljsko vlastelinstvo. Isti se proces habsburške „refeudalizacije“ u Slavoniji nastavio tijekom prve trećine 18. stoljeća. Oko 1730. bila je rasprodana većina slavonskih i srijemskih vlastelinstava (valpovačko, vukovarsko, orahovičko, našičko, virovitičko, pakračko, pleterničko, erdutsko, mitrovačko, zemunsko, karlovačko). Bečki je dvor nekoliko vlastelinstava darovao ustanovama Katoličke (Đakovo, Kutjevo, Aljmaš i Kaptol) i Pravoslavne crkve (Dalj). U komorskom su posjedu ostali samo gradovi Osijek, Požega i Petrovaradin te dio zapadne Slavonije (tzv. «Mala Vlaška»). Ustroj-Odjeli-18_stoljece-4Većina stranih aristokratskih obitelji u 18. je stoljeću malo boravila na svojim slavonskim imanjima, dajući ih obično u zakup. Upravo iz redova zakupnika izdigle su se postupno najvažnije „domaće“ veleposjedničke obitelji Pejačevići i Adamovići, a za uspon sitnoplemićke obitelji Janković zaslužan je njezin član Antun Janković Daruvarski, ugledan državni službenik i požeški veliki župan. Te su obitelji najzaslužnije za gospodarsko unapređivanje i pojačano naseljavanje slavonskih vlastelinstava. Njihovi su članovi obiteljsko bogatstvo najzornije pokazivali u raskošnim stambenim dvorcima što su ih podizali u središtima vlastelinstava (osobito Daruvar, Virovitica, Našice, Suhopolje, Retfala, Čepin i Tenje kod Osijeka). Od inozemne posjedničke aristokracije, osobito vrijedne dvorce podigli su u Slavoniji baruni Hilleprand von Prandau u Valpovu, grofovi Eltz u Vukovaru, knezovi Odescalchi u Iloku, baruni Sándor (i poslije grofovi Khuen-Belási) u Nuštru. U hrvatskoj Baranji takve su spomenike ostavili princ Eugen Savojski u Bilju i baruni Esterházy u Dardi.

Katolička obnova u Slavoniji

U opustošenu, kulturno zapuštenu i vjerski šaroliku pokrajinu, kakva je Slavonija bila poslije uzmaka Osmanlija, vrlo su brzo stigli katolički redovnici i svećenici kako bi počeli na novim osnovama obnavljati razrušene crkvene strukture i podizati crkve i samostane. U tom su poslu uvelike prednjačili franjevci, koji su u Slavoniji razmjerno slobodno djelovali još i pod osmanskom vlašću, u sklopu široko rasprostranjene Provincije Bosne Srebrene. Nakon oslobođenja, katolička je obnova u Slavoniji i Srijemu uživala svakovrsnu potporu habsburških vlasti i pobožnih, protureformacijski nastrojenih careva Leopolda I, Karla VI i Marije Terezije. Ustroj-Odjeli-18_stoljece-5Prijepori oko biskupske jurisdikcije u Slavoniji i Srijemu, koji su živo trajali već i u osmansko doba, razriješili su se na izmaku 17. i u ranom 18. stoljeću utvrđivanjem granice između Zagrebačke i Bosanske (Đakovačke) biskupije, povratkom srijemskog biskupa u Srijem i djelomičnom obnovom jurisdikcije Pečuške biskupije koja se pozivala na svoja stara prava na područjima južno od Drave. Takva zamršena dijecezanska situacija pojednostavnila se i ustalila poslije 1773. kada su kanonski ujedinjene Bosansko-đakovačka i Srijemska biskupija. Ujedinjenoj biskupiji pridruženi su pojedini dijelovi Zagrebačke (Brodsko Posavlje) i Pečuške biskupije (vukovarsko-vinkovačko područje) te grad Osijek. Tek su time stvoreni uvjeti za izrazitije jačanje Đakova ne samo kao crkvenog, nego i gospodarskog i kulturnog središta. Stvarni nositelji pastoralne obnove u Slavoniji tijekom većeg dijela 18. stoljeća bili su pretežno franjevci. Već u prvoj pol. 18. stoljeća franjevci su u Slavoniji i Srijemu imali samostane u Požegi, Velikoj, Virovitici, Našicama, Cerniku, Staroj Gradiški, Brodu, Đakovu, Osijeku, Vukovaru, Šarengradu, Iloku, Petrovaradinu i Zemunu. Svi su ti samostani osim virovitičkoga djelovali u sklopu Provincije sv. Ivana Kapistrana, koja je kao nasljednica sjevernih dijelova Bosne Srebrene osnovana 1757. s glavnim samostanom u Budimu. Osim pastoralne skrbi o brojnim župama, franjevci su sami vodili brigu o cjelovitom školovanju svoga podmlatka i uspostavili zavidan visokoškolski sustav sa središnjim ustanovama u Budimu i u Osijeku. Iako manje brojni od franjevaca, crkvenoj i kulturnoj fizionomiji Slavonije u 18. stoljeću snažan su pečat utisnuli i isusovci. Glavna središta njihovog rada bili su gradovi Požega (s imanjem u nedalekom Kutjevu), Osijek i Petrovaradin. Do ukidanja reda 1773, u Požegi su isusovci sagradili i vodili kolegij i gimnaziju s kasnije pridodanim filozofsko-teološkim studijem (Academia Posegana); u Kutjevu dvorac sa župnom crkvom Rođenja Marijina; u osječkoj Tvrđi rezidenciju i crkvu sv. Mihaela te uz njih vezanu proštenišnu crkvu Majke Božje u Aljmašu; u Petrovaradinu rezidenciju s crkvom sv. Jurja i s glasovitom proštenišnom kapelom Gospe Snježne na Tekijama. (S. Andrić)

19. stoljeće

Ustroj-Odjeli-19_stoljece-1Ustroj-Odjeli-19_stoljece-2Ustroj-Odjeli-19_stoljece-4 Ustroj-Odjeli-19_stoljece-3Ustroj-Odjeli-19_stoljece-5

20. stoljeće

Slavonija u 20. stoljeću

U historiografiji se uvriježilo dijeliti suvremenu povijest na „dugo 19. stoljeće“ i „kratko 20. stoljeće“ koje započinje nakon Prvog svjetskog rata, a završava u društvenim potresima 1990-ih godina. Za Slavoniju (kao i za cijelu Hrvatsku) ova je podjela posebice opravdana, jer je nakon 1918. prekinula stoljećima dugu državnu vezu s Mađarskom (od 1102.) i Austrijom (od 1526.) i ušla u Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevina Jugoslavija), čime je započela njena velika, ne samo politička, nego i društvena i kulturološka preobrazba. U nepunih 80 godina Slavonija je preživjela još jedan svjetski (1941.-45.) i jedan lokalni rat (Domovinski rat, 1991.-97.), izmjenjivale su se države (Kraljevina Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska, „socijalistička“ Jugoslavija, Republika Hrvatska) i državni sustavi (u međuraću liberalni kapitalizam i diktatura kralja Aleksandra Karađorđevića, a nakon 1945. državna diktatura novog komunističkog poretka, koju je ublažio samoupravni sustav). Politički potresi ostavili su traga u diskontinuiranom društvenom, gospodarskom i kulturnom razvoju. Iako se pred povjesničare postavlja mnoštvo problema, velik dio ih još nije ni dodirnut. Najveći broj radova nastalih prije 1990. posvećen je radničkom pokretu i razdoblju Drugog svjetskog rata, pri čemu se kao pouzdaniji mogu izdvojiti prilozi Slavice Hrečkovski, Ivana Jelića, Dragiše Jovića, Mile Konjevića. Iz gospodarske, demografske i novije političke povijesti treba vidjeti radove Carla Bethkea, Zdravka Dizdara, Vlatke Dugački, Vladimira Geigera, Slađane Josipović-Batorek, Marija Keve, Mire Kolar Dimitrijević, Davora Marijana, Marijana Maticke, Ivice Miškulina, Zdenke Šimončić-Bobetko, Josipa Vrbošića, Alice Wertheimer-Baletić, Dražena Živića. U Podružnici se međuratnim razdobljem bavi dr. sc. Suzana Leček, razdobljem socijalizma dr. sc. Miroslav Akmadža, a Domovinskim ratom Mladen Barać i kao stručni suradnik Šimun Penava.   Važnije teme iz povijesti Slavonije, Srijema i Baranje u 20. stoljeću uključuju:   - odnos političkih središta i „regije“ - rat i represija - upravne promjene i gubitak stare samouprave - agrarna reforma i kolonizacija / nestanak i transformacije veleposjeda - kolektivizacija - multietničnost i etničke promjene - problemi gospodarskog razvoja (poljoprivreda kao glavna grana) - promjene prometnih (gospodarskih) orijentacija - društvene promjene (seljaštvo, građanstvo) - deagrarizacija i deruralizacija - kulturne i prosvjetne prilike  

Povijesni pregled

 

Slavonija, Srijem i Baranja 1918.-1941.

SUstroj-Odjeli-20_stoljece-2lavonija u međuraću prolazi kroz velike upravne promjene, kojima je cilj bio slomiti staru samoupravu i razmrviti hrvatsko državno područje. Prva od reformi bila je ukidanje županija, koje su funkcionirale od 18. stoljeća, i uspostava oblasti. Slavonija je podijeljena u Osječku (središte u Osijeku) i Srijemsku oblast (Vukovar), a Baranja je pripala Bačkoj oblasti (stara mađarska županija Baranya podijeljena je Trianonskim ugovorom 1920. i njen južni dio pripojen je Kraljevini SHS). U njima su još postojali ostaci stare samouprave, no, već iduća podjela na banovine u vrijeme diktature kralja Aleksandra 1929. sasvim ju je dokinula. Slavonija je najvećim dijelom pripala Savskoj banovini, ali sada je iz slavonskog (hrvatskog) područja izdvojen i Srijem. Njegov istočni dio uključen je zajedno s Baranjom u Dunavsku banovinu, a zapadni dio u Drinsku (taj je dio 1931. ipak priključen Savskoj banovini). Pokazalo se da je izdvajanje Istočnog Srijema imalo trajne posljedice, jer se više nije vratio u Hrvatsku (izuzev u vrijeme NDH). Do manjih korektura došlo je jedino uspostavom Banovine Hrvatske, kada su u njen sastav ušli kotarevi Šid i Ilok (Baranja je ostala izdvojena). Osim što je dokinuta samouprava na višim razinama, tijekom međuraća izgubili su je i gradovi, a preživjela je još samo djelomično na najnižoj, općinskoj razini. Međuratno razdoblje obilježile su značajne društvene promjene. Prije svega, tu je jaka politizacija, nakon uvođenja općeg prava glasa (za muškarce) i iskustva Prvog svjetskog rata i socijalnih potresa koje je on donio. Krajem rata i u neposrednom poraću širi se socijalni bunt (posebice zeleni kadar i razbojništvo) te socijalističke ideje. Socijalistička radnička partija Jugoslavija (komunista), tj. kasnije KPJ, osnovana je na kongresu u Vukovaru 1919.), a na prvim poratnim izborima dobiva i značajan broj glasova. Državnom represijom ove su tendencije suzbijene i daljnji politički razvoj nose građanske stranke. Ubrzo je vodeća postala Hrvatska seljačka stranka, koja je od 1923. uvjerljivo dobivala izbore u seoskim općinama. U gradovima je još neko vrijeme postojao utjecaj starijih hrvatskih građanskih stranaka (posebice Hrvatske zajednice), no uskoro se politička scena podijelila na HSS s koalicijskim partnerima (od 1927. to je Samostalna demokratska stranka, koja je privukla i dio srpskih glasova u Slavoniji), koje su se zalagale za federalizaciju države, te na režimske stranke. Iako je HSS premoćno pobjeđivao na svim izborima, radi izbornog sustava to često nije značilo i dobiti stvarnu vlast. Stoga je, posebice 1930-ih, proširio djelovanje na duga područja i proveo uspješno umrežavanje u specijaliziranim organizacijama. Gospodarska sloga imala je na području Slavonije i Srijema oko 40.000 članova, a vodila je razne gospodarske kampanje i osnivala zadruge. Seljačka sloga je ovdje osnovala preko 230 ogranaka s oko 10.000 aktivnih članova, a bila je zadužena za prosvjetno i kulturno djelovanje (primjerice, „smotre seljačkog stvaralaštva“ čija se tradicija nastavlja i danas u Đakovačkim vezovima, Vinkovačkim jesenima, Brodskom kolu). Osim njih, u Slavoniji su dobro djelovale i organizacije Hrvatskog radničkog saveza (sindikata) te Hrvatske seljačke i građanske zaštite. Ovaj visok stupanj samoorganizacije i aktivizacije na raznim područjima, nije dostignut do danas. Druga velika promjena istovremeno je zahvatila društvenu i etničku strukturu, a imala je velike posljedice i za gospodarski razvoj Slavonije. Bila je to agrarna reforma (1919.-31.), kojom su oslabljena stara, gospodarski napredna i rentabilna vlastelinstva. Promijenjena je njihova socijalna i etnička vlasnička struktura, tako da ju se smatra i političkom mjerom. Naime, dotadašnju gospodarsku elitu, koju je činilo velikim dijelom plemstvo njemačko/austrijskog i mađarskog podrijetla, zamijenilo je građanstvo, u kojem jača srbijanski element (ljudi bliski vladajućim krugovima i beogradskim bankama, čije su poslovanje pratile korupcijske afere, od kojih je Našička afera 1934. bila jedna od najvećih u Kraljevini Jugoslaviji). Nestanak starih veleposjeda rezultirao je smanjenjem razvojnih predispozicija cijele Slavonije (promjenom tržišnih veza, gubljenjem stručnog kadra, smanjenim ulaganjem i dr.), jer su upravo oni bili glavni nositelji modernizacije. Agrarnom reformom i pratećom kolonizacijom promijenjena je i etnička struktura stanovništva. Budući da je u slavonskoj obitelji još u prethodnom razdoblju prevladala tendencija samo jednom djetetu, migracije su postale glavni način demografskog rasta. Odmah nakon 1918. slijedio je veliki val, s jedne strane iseljavanja (nešto njemačkog i češkog stanovništva, a najviše mađarskog, čiji je udio s predratnih 11,5% do 1931. pao na 8,2%), a s druge strane useljavanja. Imigraciju je djelomice organizirala država (povlaštena skupina bili su srpski dobrovoljci, koji su jedini dobivali zemlju besplatno), a nešto je bila i privatna. Ukupno je u kratkom razdoblju doselilo oko 30.000 ljudi, što je promijenilo nacionalnu strukturu posebice u vukovarskom, osječkom i virovitičkom kotaru. Politička manipulacija beogradskog režima srbijanskim doseljenicima onemogućila je njihovu integraciju i potencirala međunacionalne tenzije. Ustroj-Odjeli-20_stoljece-3Glavna gospodarska grana i dalje je bila poljoprivreda sa stočarstvom, koja je još uvijek donosila razmjerno dobru zaradu. Industrijski razvoj temeljio se na eksploataciji drva i samo dijelom njegovoj preradi (burad, namještaj) te na prehrambenoj industriji (šećerane, paromlinovi, pivare, čak i finiji finalni proizvodi, poput tvornica tjestenine i keksa „Karolina“ i „Union“ u Osijeku). Industrija se koncentrirala oko gradskih središta poput Osijeka (prehrambena, kemijska), Slavonskog Broda (vagoni, strojevi), ali i manjih mjesta kao Borovo (guma i obuća) i Belišće (drvo). No, glavno obilježje čak i većim gradovima, davala je mala obrtnička proizvodnja, koja doživljava svoj vrhunac upravo u tom vremenu.  

Slavonija, Srijem i Baranja 1941.-45.

Tijekom Drugog svjetskog rata dolazi do promjene granica i upravnog ustroja. Baranja je okupirana i pripojena Mađarskoj, a Slavonija i Srijem ulaze u novoustrojenu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Upravnom reformom ovo je područje podijeljeno naUstroj-Odjeli-20_stoljece-4 četiri župe (Baranja, Vuka, u koju je uključeno područje Istočnog Srijema, te Posavlje i Livac-Zapolje). Od 1942. i ovdje se vode ratne operacije, koje dosežu najveći intenzitet u završnim operacijama 1944. Na Dunavu kod Batine vođena je i jedna od najvećih bitaka na našem području (11. - 22. 11. 1944). Represivni aparat NDH svoje je neprijatelje zatvarao u logore (najveći Jasenovac, Stara Gradiška), u kojima su najviše stradali Srbi, Židovi i Romi, a progoni i ratne operacije izazvali su masovne migracije. Računa se da je u Slavoniju doselilo oko 70.000 ljudi. Većina tih ratnih migracija bila je „etnički ekskluzivna“ i privremena (veći dio Srba, koji je iselio u ratu, vratio se nakon 1945., a istovremeno su odselili ratni imigranti iz Bosne i Hercegovine, pa djelomice i oni iz drugih područja Hrvatske).  

Slavonija, Srijem i Baranja 1945.-90.

Nakon rata stvorena je tzv. „nova“, „socijalistička“ Jugoslavija (za razliku od „stare“, „Kraljevine“), punim imenom Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ), a od 1963. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ). Država je obnovljena u ponešto izmijenjenim granicama, a za ovo je područje najvažniji povrat Baranje, koja je ušla u sastav NR Hrvatske (kao svojevrsna „odšteta“ za definitivno izdvajanje Istočnog Srijema pripojenog Vojvodini / Srbiji). Veći dio ovog područja ušao je upravnom reformom 1947. u Oblast Osijek  (manji dio u Oblast Bjelovar i Oblast Zagreb), a 1955. ono je podijeljeno na 18 općina. Nova komunistička vlasti u prvim je godinama provela odlučnu eliminaciju protivnika i promjenu društvenog sustava. Nakon rata još su mjesecima pUstroj-Odjeli-20_stoljece-5ostojali logori za „narodne neprijatelje“, a najduže za folksdojčere (najveći Valpovo i Krndija), u kojima je završila većina od 20.000 onih, koji nisu izbjegli krajem 1944. Odlazak i protjerivanje Nijemaca, najdrastičnija je promjena u multietničkom sastavu slavonskog stanovništva (od predratnih 80.000 ostalo ih je do 1948. manje od 10%). Njihovih 8.000 imanja činilo je najveći dio oduzete zemlje (31%), koja je obuhvaćena agrarnom reformom (1945.-48.), a upravo su ona glavno područje nove kolonizacije (iz Hrvatskog Zagorja, Dalmacije). Ove ratne i poratne „zamjenske migracije“ značajno su izmijenile etničku, vjersku i kulturološku sliku Slavonije. Velike društvene i gospodarske promjene u Slavoniji, Srijemu i Baranji donijela je „socijalistička revolucija“, kojom je podržavljena sva krupnija privatna imovina. Njome je potpuno promijenjen dotadašnji položaj i društvena uloga Katoličke crkve, koja je do 20. stoljeća imala izuzetno važnu ulogu u gospodarskom, ali i kulturno-prosvjetnom životu Slavonije. Agrarnom reformom i nacionalizacijom izgubila je najveći dio posjeda (manji dio joj je oduzet iza 1919.), a u represiji dio svećenstva. Osim toga, novim je zakonodavstvom potisnuta iz javnog života (zabrana bavljenja prosvjetnim radom i dr.). Posebno jak udarac pretrpjelo je slavonsko selo u vrijeme kolektivizacije (1949.-53.), tj. stvaranja velikih državnih imanja po sovjetskom modelu (kolhozi). Tjeranje seljaka  u seljačke radne zadruge i prisilni otkup izazvali su velike otpore, ali i krvave obračune s neposlušnima. Stvorena su velika državna (kasnije društvena) dobra (oko 78% obradive površine), usmjerena često monokulturnoj proizvodnji. Unatoč mehanizaciji i okrupnjavanju, zaostajala su u praćenju razvojnih trendova u poljoprivrednoj proizvodnji, a uništavala su i ekonomski održiva seljačka gospodarstva, čija je veličina maksimumom propisanim 1953. iznosila 10 ha (20 ha u brdovitim predjelima). To je za posljedicu imalo uništavanje seljaštva, koje je marginalizirano i u socijalnom pogledu. Ono ostaje desetljećima bez socijalne zaštite (otuda strateško planiranje da se netko u obitelj zaposli u državnoj službi, odn. pojava „radnika-seljaka“). Područje koje je tradicionalno bilo izrazito poljoprivredno, pretrpjelo je velike udarce, prvo kolektivizacijom, pa stihijskom i nedostatnom industrijalizacijom, što je dovelo do deagrarizacije i deruralizacije. Nakon što je, zahvaljujući poratnoj agrarnoj kolonizaciji te pojačanoj migraciji u gradove 1950-ih (dobrim dijelom iz BiH) zabilježen porast stanovništva, već 1960-ih dolazi do obrata. Područje koje je do tada imalo nadprosječan demografski porast, postalo je  područje iseljavanja (u Zagreb i u inozemstvo). Desetljeća lošeg odnosa države prema poljoprivredi te jednostrana orijentacija na prerađivačku industriju niske tehnologije, učinili su Slavoniju, Srijem i Baranju područjem depopulacije i otvorili su gospodarsku i društvenu krizu, koja se zaoštrava 1990-ih. Razvojni prioritet socijalističke države bila je industrija, što je za posljedicu, između ostalog, imalo i propadanje do tada jakog obrta i privatne trgovine te nestanak cijelog sloja starog građanstva. Forsirao se razvoj starih prerađivačkih industrija, okrupnjenih u kombinate poput IPK „Osijek“, PIK „Đakovo“, PIK „Belje“ (integriraju proizvodnju, preradu i prodaju prehrambenih proizvoda), DIK Đurđenovac (drvo). Od 1970-ih ulaže se u domaću eksploataciju nafte i plina (oko Donjeg Miholjca, Đeletovci). Veća su poduzeća bila i tvornica obuće „Borovo“ (Vukovar i niz pogona), deterdženata „Saponia“ (Osijek), plastične mase „Analit“ (Osijek, svojevremeno najveća u Hrvatskoj), vagona i strojeva „Đuro Đaković“ (Slavonski Brod). Zastarjela tehnologija i umjetna zaposlenost bili su samo neki od niza problema, koji su doveli do toga da većina nije izdržala konkurenciju na slobodnom tržištu 1990-ih. Tijekom socijalističkog razdoblja utemeljene su i neke važne kulturne ustanove. Decentralizacija znanosti i prosvjete omogućila je osnivanje znanstvenih i visokoškolskih ustanova u Osijeku (Sveučilište 1975., Zavod za znanstveni rad JAZU / HAZU 1974.) i Slavonskom Brodu (Strojarski fakultet 1979., Centar za izučavanje radničkog pokreta, današnji Hrvatski institut za povijest 1961.), te niza muzejsko-galerijskih ustanova.  

Slavonija, Srijem i Baranja nakon 1991.

Ustroj-Odjeli-20_stoljece-6Novo teško razdoblje Slavonija je proživjela u Domovinskom ratu, u kojem je podnijela najveći teret srpske agresije. Oružani sukobi počeli su napadom na hrvatske policajce u Borovom Selu (2. 5. 1991.). Nakon što je JNA otvoreno stala na stranu srpskih agresora, okupirana je Baranja, proglašena SAO Zapadna Slavonija i počeo je napad na Vukovar (24. 8. - 19. 11. 1991.). Istočna Slavonija, kao granično područje sa Srbijom, pretrpjela je najžešće napade, a Vukovar je postao simbolom stradanja, ali i otpora Hrvatske. Samo u njemu poginulo je preko 2.000 ljudi, ranjeno 4.000, a prognano 23.000. Teškim granatiranjima bili su izloženo i drugi gradovi, Osijek, Vinkovci, Županja,  Slavonski Brod, a na okupiranom području provedeno je temeljito etničko čišćenje. Ratne operacije prestaju 1992. nakon međunarodno posredovanih pregovora. Prema tzv. Vanceovom planu na crtu razdvajanja smještaju se snage UNPROFOR-a (United Nation Protection Forces). Nakon neuspjelih pokušaja za mirnom reintegracijom, vojnom operacijom „Bljesak“ u sastav Hrvatske vraćena je Zapadna Slavonija (1.-4. 5. 1995). Srbi su pristali na mirnu reintegraciju Istočne Slavonije tek nakon poraza u Bosni i Hercegovini (Erdutski sporazum, 12. 11. 1995.). To je ostvareno nakon prijelaznog dvogodišnjeg razdoblja. Slavonija je ponijela najveći teret Domovinskog rata, imala je najviše žrtava (28% branitelja i 71% ukupnih civilnih žrtava u Hrvatskoj, te najveći broj prognanika) i najveće materijalne štete (ratna razaranja, pljačka, poremećaj gospodarske strukture i prometa čak i tamo gdje nije bilo izravnih ratnih operacija). Osim toga, radi otezanja s reintegracijom, stanje u njoj se najkasnije normaliziralo. U novoj, samostalnoj Republici Hrvatskoj proveden je upravni preustroj u županije (1992.). Na području Slavonije oformljeno ih je pet: Osječko-baranjska, Vukovarsko-srijemska, Brodsko-posavska, Požeško-slavonska i (dijelom) Virovitičko-podravska. Nedavno je proveden i preustroj Katoličke crkve, kojom je slavonsko crkveno područje podignuto na višu organizacijsku razinu. Odlukom pape Bendikta XVI. 2008. iz Zagrebačke metropolije izdvojene su Đakovačka i srijemska biskupija te Požeška biskupija i uspostavljena je Đakovačko-osječka metropolija. Nju čine novoustrojene Đakovačko-osječka biskupija i Srijemska biskupija (čiji biskup zbog eksteritorijalnosti nije član Hrvatske biskupske konferencije već Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda), te Požeška biskupija (ustrojena 1997.). *** Tijekom 20. stoljeća slavonsko područje doživjelo je veliku promjenu etničke i društveno-gospodarske strukture. Migracije su dovele do drastične promjene u etničkoj slici Slavonije, Srijema i Baranje. Ako se usporede podaci za ovo područje prije Prvog svjetskog rata (1910.) i stanje u Republici Hrvatskoj (2001.), vidimo da je proces išao prema jačanju udjela hrvatskog stanovništva (s 52,4% na 85,6%), dok je udio  manjina smanjivan (primjerice, Srba sa 17,9 % na 8,8%) ili su gotovo nestale (Nijemci s 12,6% na 0,1%, Mađari s 11,5% na 1,4%). Osim toga, nekada dominantan sloj seljaštva (kasnije poljoprivrednog stanovništva), pao je s gotovo 80% (1921.) na ispod 10% (2001.). Kako razvoj drugih privrednih potencijala nije pratio drastičnu deagrarizaciju, izlaz se trajno nalazio u iseljavanju, te Slavonija postaje područje depopulacije i demografskog starenja stanovništva.   (Suzana Leček)                              

Zadnje novosti

NAJAVA | Predstavljanje nove knjige prof. dr. Zlate Živaković Kerže „KAROLINA …”

Hotel Osijek, 14. prosinac 2017. (četvrtak) u 11:00 h. Pročitajte više

Zadnja izdanja

akmadza omot - web
naslovnica
nasice, III

Hrvatski institut za povijest

Podružnica za Povijest Slavonije, Srijema i Baranje

Kontaktirajte nas

Ante Starčevića 8.
35000 Slavonski Brod

info@hipsb.hr

+385 (35) 447-243

Katalog/WebShop

Sva prava zadržava | Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje © 2013.