![\"Clanak-Baranja-karta\"](\"http:\/\/hipsb.hr\/wp-content\/uploads\/2012\/12\/Clanak-Baranja-karta-e1358448753825.jpg\")
<\/p>\nMaterijalni tragovi svjedo\u010de o naseljenosti Baranje jo\u0161 u prapovijesnoj davnini, ali pisana povijest na tom je prostoru, kao i drugdje u srednjoj i zapadnoj Europi, osvanula tek s uspostavom rimske vlasti. Kada je, oko prijeloma stare i nove ere, Rimsko carstvo protegnulo svoje isto\u010dne granice do Dunava, stvoren je okvir za oblikovanje provincije Panonije, u kojoj su se panonsko-ilirski i keltski starosjedioci postupno utopili u rimski dru\u0161tveni i kulturni poredak.<\/p>\n
Na dunavskoj granici Carstva Rimljani su uspostavili sustav prometno povezanih utvrda, tzv. Limes. Karika u tome obrambenom lancu bio je i baranjski odsje\u010dak s \u010detiri poznate grani\u010dne postaje i utvrde. Idu\u0107i sa sjevera prema jugu, to su bili Ad Miliare na mjestu dana\u0161nje Batine, Ad Novas na mjestu Zmajevca, Albanum na podru\u010dju Luga i Donatiana negdje na \u0161irem podru\u010dju Kopa\u010deva. Osim tih mjesta, anti\u010dki izvori na podru\u010dju dana\u0161nje hrvatske Baranje bilje\u017ee i naselje Antianae, vjerojatno na mjestu Popovca, kao i toponim Mons Aureus (\u2018Zlatno brdo\u2019), koji odgovara dana\u0161njem Banskom brdu. Kroz Baranju je vodila i va\u017ena cestovna komunikacija izme\u0111u obli\u017enjih ve\u0107ih gradskih sredi\u0161ta, Murse (Osijek) i Sopijana (Pe\u010duh). Ostaci te ceste jo\u0161 su ozna\u010davani na zemljovidima iz 18. stolje\u0107a. Kada je car Dioklecijan potkraj 3. stolje\u0107a proveo administrativni preustroj Carstva, podru\u010dje dana\u0161nje hrvatske Baranje pripalo je Drugoj ili Sirmijskoj Panoniji (Pannonia Secunda ili Sirmiensis), \u010dija se glavnina nalazila u isto\u010dnoj Slavoniji i Srijemu.<\/p>\n
Za postupne propasti rimske vlasti tijekom 5. stolje\u0107a, na podru\u010dju Baranje u\u010dvrstili su se za neko vrijeme germanski narodi Ostrogoti i poslije njih Langobardi, koje su potkraj 6. stolje\u0107a potisnuli stepski nomadi Avari. Avari su svoju dr\u017eavu, poznatu kao kaganat, uspostavili na \u0161irokom prostoru od Karpata do Alpa. Sru\u0161ile su je tek frana\u010dke vojske Karla Velikog na izmaku 8. stolje\u0107a. Nestanak avarske vojne sile otkrio je da su glavninu pu\u010danstva u avarskom kaganatu tvorili Slaveni, koji sada oblikuju svoje kne\u017eevine uglavnom pod frana\u010dkim vrhovni\u0161tvom.<\/p>\n
<\/p>\n
U doseobi Ma\u0111ara na prijelomu 9. i 10. stolje\u0107a te su kne\u017eevine propale, a njihovo se pu\u010danstvo stopilo s novim osvaja\u010dima. U doba utemeljitelja srednjovjekovnog Ugarskog kraljevstva, Stjepana I Arpadovi\u0107a, organizirana je teritorijalna uprava sa \u017eupanijama kao osnovnim jedinicama. Me\u0111u najstarije ugarske \u017eupanije spada i Baranjska. Ta je \u017eupanija osnovana na po\u010detku 11. stolje\u0107a, otprilike kada i Pe\u010du\u0161ka biskupija, s kojom se isprva vjerojatno i prostorno podudarala.<\/p>\n
Prvotno sredi\u0161te Baranjske \u017eupanije, po kojem je ona i dobila ime, bila je utvrda koju najstariji latinski zapis zove castrum Borona<\/i>. Nalazila se na podru\u010dju dana\u0161njeg Branjinog Vrha, \u010dije je hrvatsko ime izvedeno pu\u010dkom etimologijom od ma\u0111arskog imena Baranyav\u00e1r. U korijenu toga imena stoji slavensko osobno ime Brana ili Borna, koje je vjerojatno nosio prvi \u017eupan i gospodar sredi\u0161nje utvrde. Baranjska se \u017eupanija tijekom \u010ditava srednjeg vijeka protezala i na ju\u017enu stranu Drave, gdje je od prvotno ve\u0107eg podru\u010dja zadr\u017eala kraj oko Valpova i Donjeg Miholjca u Podravini pa sve do Na\u0161ica i Orahovice u podno\u017eju Krndije.<\/p>\n
Ve\u0107ina dana\u0161njih naselja u hrvatskoj Baranji spominje se prvi put jo\u0161 u 13. stolje\u0107u. Ona su se u srednjem vijeku prete\u017eno nalazila u posjedu velika\u0161kih i plemi\u0107kih obitelji, od kojih su neke bile trajno nastanjene na tome tlu, kao na primjer \u010cemina\u010dki, Biljski, Mono\u0161torski, Lu\u010dki i drugi, a nekima su se mati\u010dni posjedi nalazili u okolnim krajevima, npr. Koro\u0111skima ju\u017eno od Osijeka u Vukovskoj \u017eupaniji, a Hercezima Se\u010dujskim u dana\u0161njem Dunaszekcs\u0151u na Dunavu sjeverno od Moha\u010da. Od crkvenih ustanova u Baranji znatnije su posjede dr\u017eala dva ovda\u0161nja samostana. U blizini stare utvrde u Branjinom vrhu osnovan je, vjerojatno u 12. stolje\u0107u, benediktinski samostan sv. Mihaela Arkan\u0111ela, pokraj kojeg se razvilo naselje i kasniji grad Beli Manastir. (Hrvatsko ime izvedeno je tako\u0111er pu\u010dkom etimologijom od ma\u0111arskoga P\u00e9lmonostor.) Osim toga, u podgra\u0111u utvrde Kisk\u0151szeg, to jest u dana\u0161njoj Batini, utemeljen je vjerojatno u ranom 14. stolje\u0107u pavlinski samostan Svetog Spasitelja, o kojem govori dosta pisanih izvora sve do predve\u010derja turskog osvajanja.<\/p>\n
S podru\u010dja dana\u0161nje hrvatske Baranje, to\u010dnije iz sela Luga (u ono doba zvanog Lask\u00f3, \u0161to je i danas ma\u0111arsko ime toga sela), potekao je franjevac Osvald Laskai, jedan od najistaknutijih propovjednika i crkvenih pisaca u Ugarskoj na kraju srednjeg vijeka, \u010dija su djela na latinskom jeziku tiskana jo\u0161 za njegova \u017eivota, oko 1500. Me\u0111u vi\u0161e studenata iz Baranje koji su u kasnom srednjem vijeku zabilje\u017eeni na europskim sveu\u010dili\u0161tima, znamo primjerice za Vincenta iz Topolja (Vincentius de Izsep), koji je potkraj 15. stolje\u0107a u Krakovu magistrirao na studiju slobodnih umije\u0107a, a u tamo\u0161njoj je knji\u017enici sa\u010duvan njegov primjerak tiskane kronike Hartmanna Schedela.<\/p>\n
Poraz i pogibija ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika II Jagelovi\u0107a na Moha\u010dkom polju u ljeto 1526. imao je za posljedicu raspad kraljevstva i tursko osvajanje njegova najve\u0107eg sredi\u0161njeg dijela, s Podunavljem kao strate\u0161kom prometnom okosnicom. Osmanlije su svoju vlast u Baranji kona\u010dno u\u010dvrstili osvojiv\u0161i 1543. utvr\u0111ene gradove Pe\u010duh i Sikl\u00f3s. Ve\u0107 ne\u0161to ranije kraljevski je grad Budim postao sjedi\u0161te jednoga od beglerbegova Osmanskog Carstva. On je upravljao prostranim vilajetom razdijeljenim na sand\u017eake, od kojih je jednome sredi\u0161te bilo u Moha\u010du i u Se\u010duju (potonje je dana\u0161nji Dunaszekcs\u0151, u turskim izvorima Sek\u010doj). Moha\u010dkom ili se\u010dujskom sand\u017eaku pripadao je i hrvatski dio Baranje. Kada je 1553. biskup i dr\u017eavnik Antun Vran\u010di\u0107 plovio niz Dunav na svome diplomatskom putu u Carigrad, zabilje\u017eio je tri baranjska naselja koja je vidio s la\u0111e: razru\u0161enu utvrdu K\u0151szeg (Batina) i trgovi\u0161ta V\u00f6r\u00f6smart (Zmajevac) i Lask\u00f3 (Lug).<\/p>\n
Baranji susjedni Osijek pod turskom se vla\u0161\u0107u razvio u va\u017ean grad, \u010dija je prometna uloga osobito osna\u017eena kada je za sultana Sulejmana Veli\u010danstvenog 1566. sagra\u0111en golemi drveni most koji je preko dravskih mo\u010dvara Osijek povezivao s Dardom. Tim je u ono doba glasovitim mostom stotinjak godina poslije njegove izgradnje putovao osmanski putopisac Evlija \u010celebi, koji je u svom velikom djelu ukratko opisao i dva baranjska naselja, jaku utvrdu Dardu i tako\u0111er dobro utvr\u0111enu drvenu palanku Baranjavar (Branjin Vrh), a izme\u0111u njih je uo\u010dio \u201ejezero Kara\u0161icu\u201c, bogato ribom. Hrvatski ban Nikola Zrinski mla\u0111i poduzeo je u sije\u010dnju 1664. smionu \u201ezimsku vojnu\u201c u kojoj je s ma\u0111arske i baranjske strane Drave prodro sve do Osijeka i pritom spalio utvrdu u Dardi, a djelomice i veliki osje\u010dki most. Poslije poraza pod Be\u010dom 1683. i osloba\u0111anja Budima 1686, Turci su napustili svu zapadnu Ugarsku, pa tako i Baranju. Velika kr\u0161\u0107anska pobjeda kod Nagyhars\u00e1nya 12. rujna 1687. ozna\u010dila je kona\u010dan kraj turske vlasti u Baranji.<\/p>\n
Razdoblje turske vladavine nije bilo, kao \u0161to bi se moglo o\u010dekivati, doba kulturnog mrtvila u Baranji. Naprotiv, ovda\u0161nja je knji\u017eevna kultura upravo tada do\u017eivjela svojevrstan procvat. U tom je kontekstu svakako zanimljiv i podatak da je poznati lutaju\u0107i i dvorski pjeva\u010d i pjesnik Sebastijan Tin\u00f3di 1542. boravio u Branjinu Vrhu sastavljaju\u0107i ma\u0111arski spjev o gospodaru Valpova Petru Per\u00e9nyiju, ali je od toga opsegom va\u017eniji knji\u017eevni rad povezan s po\u010decima crkvene reformacije na baranjskom tlu. Posebna je uloga u tom pogledu pripala podunavskim mjestima Lugu, Kne\u017eevim Vinogradima i Zmajevcu. Tako je, na primjer, Mihael iz Szt\u00e1re u zapadnobaranjskoj Podravini, jedan od najplodnijih i najmnogostranijih pisaca ugarskoga ranog protestantizma, oko polovice 16. stolje\u0107a proveo vi\u0161e godina kao propovjednik i du\u0161obri\u017enik u Lugu. \u0160tovi\u0161e, on je isprva bio franjevac te je prigrlio Lutherov nauk skupa sa svojim redovni\u010dkim poglavarom Stjepanom iz Kopa\u010deva. U Lugu je poslije Mihaela djelovao i i reformatski biskup i pisac Stjepan Ki\u0161 Segedinac, a u obli\u017enjim Kne\u017eevim Vinogradima jo\u0161 jedan doma\u0107i propovjednik, Ilija iz Zmajevca.<\/p>\n
U Kne\u017eevim Vinogradima ili Hercegsz\u0151l\u0151su odr\u017eana je 1576. reformatska sinoda na kojoj su usvojeni crkveni propisi poznati kao \u201ehercegsuljo\u0161ki kanoni\u201c. Iz Zmajevca ili V\u00f6r\u00f6smarta potekao je i pisac Mihael Veresmarti, tako\u0111er isprva propovjednik Reformacije koji se 1610. obratio na katolicizam i o tome napisao zanimljive intimne memoare, kojima pripada krupno mjesto u ma\u0111arskoj knji\u017eevnosti ranog baroka. Napokon, u Kamencu podno Banske kose ro\u0111en je 1532. i Stjepan Beythe, evangeli\u010dki teolog i u\u010deni botani\u010dar koji je \u017eivotni vijek proveo rade\u0107i na velika\u0161kim dvorovima u zapadnoj Ugarskoj. Zahvaljuju\u0107i velikom uspjehu u tom najranijem dobu, protestantizam je me\u0111u ma\u0111arskim pu\u010danstvom Baranje uhvatio \u010dvrste korijene, koji su mu omogu\u0107ili da se odr\u017ei do danas.<\/p>\n
Osmanski porezni popisi otkrivaju kako se u pu\u010danstvu Baranje naglo pove\u0107ao udio Hrvata i Srba, a naseljavanje se tih naroda nastavilo i poslije turskog uzmaka. Tome se od 1720-ih godina pridru\u017euju u znatnom broju i Nijemci iz Austrije i ju\u017ene Njema\u010dke. Pri obnovi \u017eupanijskog sustava Baranjska je \u017eupanija, sa sredi\u0161tem u Pe\u010duhu, ostala u sklopu Ma\u0111arske kraljevine te je na Dravi razgrani\u010dena s Viroviti\u010dkom \u017eupanijom, koja je pripala Hrvatsko-slavonskoj kraljevini kao zemlji ugarske krune Svetog Stjepana. Takvo je upravno ure\u0111enje na tom prostoru potrajalo sve do kraja Prvoga svjetskog rata.<\/p>\n
![\"Baranya_county_map_(1891)\"](\"http:\/\/hipsb.hr\/wp-content\/uploads\/2012\/12\/Baranya_county_map_1891-e1358448685882.jpg\")
<\/p>\n
Kao osloboditelji zemlje od Turaka, Habsburgovci su mogli manje-vi\u0161e slobodno raspolagati njezinim gospodarskim dobrima. To je car Leopold I iskoristio da ova razdijeli svojim vojskovo\u0111ama, saveznicima i zaslu\u017enim uglednicima. Na podru\u010dju Baranje najve\u0107i je posjed 1698. dobio princ Eugen Savojski (Pariz, 1663 \u2013 Be\u010d, 1736), Francuz koji je 1697. postao vrhovni zapovjednik austrijske vojske, a poslije i predsjednik Dvorskog ratnog savjeta u Be\u010du. Izme\u0111u tridesetak naselja \u0161to su pripadala Eugenovom baranjskom vlastelinstvu, za sjedi\u0161te uprave bilo je izabrano selo Bilje. Tu je na po\u010detku 18. stolje\u0107a sagra\u0111en ranobarokni \u010detverokrilni dvorac s opkopima i unutarnjim kvadratnim dvori\u0161tem. U njemu se, osim stambenog prostora i kapele, nalazila i uprava vlastelinstva sve do preseljenja u Kne\u017eevo 1827. Prema upravnom sjedi\u0161tu, Bilju ili Belju (ma\u0111arski B\u00e9llye), \u010ditavo je vlastelinstvo prozvano Beljskim. U sklopu Beljskog vlastelinstva bila je okupljena glavnina hrvatske Baranje, s naseljima u Podunavlju od Batine do Kopa\u010deva te onima zapadno i sjeverno od Banskog brda (Petlovac, Beli Manastir, Branjin Vrh, Popovac, Branjina, Dubo\u0161evica, Topolje i td.).<\/p>\n
Za princa Eugena Savojskog, koji je zaprvo rijetko boravio na svome baranjskom posjedu, vezana je i monumentalna barokna crkva sv. Petra i Pavla kod sela Topolja i blizu starog dunavskog korita. Princ ju je dao podi\u0107i nakon posljednje u nizu svojih velikih pobjeda nad Turcima (Senta 1697, Petrovaradin 1716, Beograd 1718). Neobi\u010dna jer nema tornja, ta crkva ve\u0107 stolje\u0107ima poti\u010de u narodu razli\u010dite legende. Poslije smrti Eugena Savojskog, Beljskim je vlastelinstvom upravljala Dvorska komora sve dok ono 1780. nije dodijeljeno na u\u017eivanje te\u0161enskoj lozi vladarske obitelji Habsburgovaca, koja ga je potom dr\u017eala sve do propasti Austro-ugarske monarhije. Iako je u drugoj polovici 18. stolje\u0107a Bilje povezano kraljevskom cestom s Osijekom, uprava vlastelinstva preseljena je 1827. u Kne\u017eevo na sjeveru Baranje, gdje je za tu namjenu sagra\u0111en reprezentativan dvorac u klasicisti\u010dkom stilu. Uz pomo\u0107 europskih stru\u010dnjaka i ponajprije zahvaljuju\u0107i mjerama melioracije poplavnih zemlji\u0161ta, Beljsko vlastelinstvo je tijekom 19. stolje\u0107a dovedeno na razinu najnaprednijih zemljoposjeda u \u010ditavoj monarhiji. Njegova u\u010dinkovita organizacija po\u010divala je na diobi na gospodarske i \u0161umske okruge te na sustavu novoosnovanih majura (pustara) izvan naselja, kakvih je potkraj 19. stolje\u0107a na Beljskom vlastelinstvu bilo ukupno blizu trideset.<\/p>\n
Drugo veliko baranjsko vlastelinstvo iz habsbur\u0161kog doba bilo je okupljeno oko Darde, a prvi mu je vlasnik bio jo\u0161 jedan habsbur\u0161ki vojskovo\u0111a, general Friedrich Veterani. Tom je vlastelinstvu, osim same Darde, pripadalo jo\u0161 dvadesetak naselja, od kojih se u dana\u0161njoj hrvatskoj Baranji nalaze Baranjsko Petrovo Selo, Jagodnjak, Bolman, Karanac i jo\u0161 neka. Vlastelinstvo je 1749. kupila glasovita velika\u0161ka obitelj Esterh\u00e1zy, odnosno njezina zvolenska loza, koja ga je dr\u017eala do 1842. U tom je razdoblju, oko 1800, za grofa Kazimira Esterh\u00e1zyja i negova sina Ivana Nepomuka Kazimira, sagra\u0111en u Dardi trokrilni klasicisti\u010dki dvorac. U istome razdoblju, obilje\u017eenom prosvjetiteljstvom i gra\u0111anskim revolucijama, na visokim u\u010dili\u0161tima u Be\u010du, Trnavi, Budimu i Pe\u0161ti studirala su i potom predavala dvojica u\u010denjaka ro\u0111ena u baranjskom selu Bilju, bra\u0107a J\u00f3zsef i Lajos Mitterpacher, prvi poznat kao matemati\u010dar, a drugi kao prirodoslovac i utemeljitelj ma\u0111arske sveu\u010dili\u0161ne agronomije.<\/p>\n
Poslije Prvoga svjetskog rata i propasti Austro-ugarske, jugoisto\u010dni dio dotada\u0161nje Baranjske \u017eupanije, poznat i kao \u201ebaranjski trokut\u201c, otcjepljen je na temelju etni\u010dkih i strate\u0161kih na\u010dela od novoformirane samostalne ma\u0111arske dr\u017eave i pripojen novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Odredba o ragrani\u010denju, kao sastavni dio Versajskog ili Trijanonskog mirovnog sporazuma (1920), provedena je 1921. povla\u010denjem srpske vojske iz Pe\u010duha i zapadne Baranje. U travnju 1941, u sklopu nastojanja da obnovi svoje nekada\u0161nje ju\u017ene granice, Ma\u0111arska je, kao saveznica Tre\u0107eg Reicha, silom zaposjela Baranju. Nakon bitke na Dunavu kod Batine u studenom 1944, postrojbe sovjetske Crvene Armije i jugoslavenskih partizana potisnule su iz Baranje njema\u010dke okupacijske snage, a s njima i tamo\u0161nje preostatke ma\u0111arske vojske. Kada je 1945. okon\u010dan Drugi svjetski rat, u Baranji je obnovljena jugoslavensko-ma\u0111arska dr\u017eavna granica. Jugoslavenski dio Baranje tada je priklju\u010den Narodnoj republici Hrvatskoj kao federalnoj sastavnici socijalisti\u010dke Jugoslavije. Pritom su bila uva\u017eena dva temeljna kriterija: relativna hrvatska ve\u0107ina u stanovni\u0161tvu Baranje te njezina prometna i gospodarska upu\u0107enost na Osijek i isto\u010dnu Slavoniju.<\/p>\n
Nakon stjecanja dr\u017eavne neovisnosti, Republika Hrvatska morala se jo\u0161 jednom izboriti za Baranju kao sastavni dio svojega dr\u017eavnog teritorija. U kolovozu 1991. pobunjeni hrvatski Srbi uz vojnu pomo\u0107 susjedne Srbije okupirali su glavninu Baranje i pripojili je samoprogla\u0161enoj \u201cSrpskoj autonomnoj oblasti Isto\u010dna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem\u201d. Nakon hrvatskih vojnih akcija 1995. i na temelju Erdutskog sporazuma iz iste godine, provedena je 1998. mirna reintegracija hrvatske Baranje u dr\u017eavne okvire Republike Hrvatske.<\/p>\n
<\/p>\n
(Stanko Andri\u0107)<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Materijalni tragovi svjedo\u010de o naseljenosti Baranje jo\u0161 u prapovijesnoj davnini, ali pisana povijest na tom je prostoru, kao i drugdje u srednjoj i zapadnoj Europi, osvanula tek s uspostavom rimske vlasti. Kada je, oko prijeloma stare i nove ere, Rimsko carstvo protegnulo svoje isto\u010dne granice do Dunava, stvoren je okvir za oblikovanje provincije Panonije, u […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":3546,"parent":0,"menu_order":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","template":"","meta":[],"yoast_head":"\n