Ime Slavonija potječe od srednjovjekovnog latinskog imena S(c)lavonia koje, jednako kao i oblici S(c)lavia i S(c)lavinia, označava ‘zemlju nastanjenu Slavenima (Sclavi, Sclavini, Sclavones)’. Tim se imenom nazivala i rana hrvatska država na istočnoj obali Jadrana, osobito u papinskim i drugim zapadnim izvorima, sve do vremena križarskih ratova, čiji kroničari istočnojadransku obalu i njezino brdovito zaleđe redovito nazivaju “Slavonijom”.

Kada se na početku 12. stoljeća pod vlašću ugarsko-hrvatskih kraljeva našao čitav prostor između Drave i Jadrana, stvorili su se u tom novom okviru uvjeti za postupno razlikovanje Hrvatske od Slavonije. Specifičnija imena Hrvatska i Dalmacija ostala su ograničena na gorsko dinarsko, odnosno primorsko područje, a pod širim imenom “čitava Slavonija” (tota Sclavonia) obuhvaćena su u 13. st. ne samo njihova područja, nego i ono sjeverno odatle, u središnjem Posavlju i u međurječju Drave i Save.

Nizinski kontinetalni dio “čitave Slavonije” nije imao nikakvo posebno ime pa je svoju izdvojenu institucionalnu organizaciju u kasnijem 13. st. otpočeo pod imenom Slavonija. Danas se ne može pouzdano utvrditi je li se službeni naziv “Kraljevina Slavonija” (regnum Sclavoniae), pod kojim su tada bile okupljene pretežno nizinske županije između Hrvatske i Ugarske, temeljio na starijem govornom imenu te zemlje ili je, obrnuto, upravo on bio temelj za nastanak takva imena.

Iz kasnosrednjovjekovnih izvora poznato je da se područje Kraljevine Slavonije u hrvatskim narječjima zvalo Slovenje i Slovinje, na mađarskom Tótország, a na njemačkom Windischland. Tako dubrovački izvori Slavoniju zovu Slovinje (Slovigne, Slovinia), jer imenom Sclavonia u pravilu označavaju Srbiju. Oba su hrvatska oblika, ekavski i ikavski, kolektivni plural etnonima Slověn ‘Slaven’ i smatra se da su u hrvatskom jeziku “jedini primjer za kolektiv od imena naroda” (P. Skok). Pritom je ekavski lik bio svojstveniji govoru same pokrajine, kao što pokazuju slavonski pisci iz 16. st. (usp. izraze “slovenski orsag” kod I. Pergošića 1574, “na Slovenjeh” i “slovenski jezik” kod A. Vramca 1578). Unatoč tome, u široj se upotrebi do 18. st. nametnuo ikavski lik (Slovinje, Slovinac, slovinski). To se može objasniti migracijom ikavskih Hrvata s juga na sjever, u Slavoniju, kao i time uvjetovanim sjevernim proširenjem imena Hrvatska te pomakom imena Slavonija na istočni dio međurječja Drave i Save. Učeni, iz latinskoga preuzeti oblik Slavonija u hrvatskim se tekstovima susreće od 17. stoljeća.

Područje na kojem se u razvijenom i kasnom srednjem vijeku oblikovala Kraljevina Slavonija podudara se u velikoj mjeri s onim kasnoantičke provincije Panonije Savske sa središtem u Sisciji (Sisak). Približno isti prostor bio je u 9. st. obuhvaćen u slavenskoj kneževini Ljudevita Posavskog/Sisačkog i njegovih nasljednika. Prema hrv. je povjesničarima još i u 10. i 11. st. tu postojala polusamostalna država, povezana sa susjednim Hrvatskim kraljevstvom osobito crkvenim sponama. Mađarska historiografija, naprotiv, drži da je zemlja između Gvozda (Velika i Mala Kapela ili, po drugima, Petrova gora) i Drave najkasnije oko 1000. dospjela u širi okvir ugarske vlasti te bila potčinjena županijama (Somogy i Zala) i crkvenim poglavarima (panonhalmski opati) sa sjedištima sjeverno od Drave.

Herceg Koloman (1226-41) prvi je područje svoje vlasti nazivao “kraljevstvom” (regnum nostrum videlicet Sclavonia). U razdoblju 1241-60, kada nije bilo hercega kraljevske krvi, herceški naslov nosili su banovi, a i u 14. i 15. st. u nekoliko je navrata oživljavana funkcija hercega u sličnom opsegu. Počevši od 1225. zabilježeni su slučajevi istodobne službe dvojice banova, hrvatskog (ili primorskog) i slavonskog. Ta je dioba poprimila redovitiji oblik u drugoj polovici 13. st. te je potrajala sve do formalnog objedinjavanja banskih funkcija 1476. Ipak je i za vrijeme dvojnog banstva mnogo puta isti velikaš obnašao obje funkcije.

Oko polovice 13. st. započeo se u sjevernom dijelu banske i herceške vlasti stvarati novi politički entitet kojem je ime Kraljevina Slavonija ubrzo pripalo kao njegovo vlastito. Jezgru te cjeline tvorile su prostrane županije Zagrebačka i Križevačka (zajedno s područjima ranih županata kao što su Garešnica, Garić, Gora, Gorica, Kalnik, Rovišće, Vaška i td.). Njima su se poslije priključile i Varaždinska (potkraj 14. st.) te Virovitička županija (u 15. st.), kao i tri županije sa središtima južno od Save – Dubička, Vrbaška i Sanska.

Tako se opseg srednjovjekovne Kraljevine Slavonije naposljetku gotovo posve podudarao s onim Zagrebačke biskupije. Unutar njega poznato je u kasnom srednjem vijeku razlikovanje Gornje i Donje Slavonije; u Donju su se računali dijelovi koji leže južno od Save, a napose spomenute tri županije oko donjeg toka Une, Vrbasa i Sane (danas pretežno u sjeverozapadnoj Bosni). Istočne međurječne županije, Požeška, Vukovska i Srijemska, nisu se u srednjem vijeku priključile slavonskoj kraljevini pa ih i Slavonac Stjepan Brodarić u svojoj Povijesti Mohačke bitke (1527) izričito pribraja Ugarskoj, a ne Slavoniji.

Stožernom ustanovom Kraljevine Slavonije treba vjerojatno smatrati njezine pokrajinske sabore. Slavonski plemići i ostali slobodnjaci sastali su se 1273. prvi puta na “općem saboru kraljevine čitave Slavonije” (congregatio generalis regni totius Sclavonie) kako bi popisali svoje obveze i povlastice u području sudstva, vojne službe i imovinskih odnosa, koje im je potom u Zagrebu potvrdio ban Matej od roda Csák. Time se slavonsko plemstvo organiziralo kao pokrajinski staleški kolektiv, stvarajući okosnicu posebnoga pravnog sustava u banskoj Slavoniji.

U kraljevskim zakoncima iz 15. st. posebni članci određuju poštivanje slavonskih “sloboda, običaja i prava”. Župane u slavonskim županijama nije imenovao kralj, nego ban, a na ugarske kraljevinske sabore te županije nisu slale predstavnike svaka za sebe, nego kao pokrajinska plemićka zajednica (universitas nobilium regni Sclavonie). I pravni položaj slavonskih kmetova razlikovao se donekle od onih u Ugarskoj (npr. trajnije ograničenje prava na selidbu). Osim toga, slavonski ban Stjepan od roda Gut-Keled počeo je oko 1255. s kraljevim dopuštenjem kovati poseban pokrajinski srebrni novac, banski denar ili banovac (denarius banalis), s likom kune u trku i natpisom moneta regis pro Sclavonia. Tu je monetarnu osobitost 1364. dokinuo kralj Ludovik I; istodobno je pod Anžuvincima u Zagrebu djelovala i jedna od kraljevskih novčanih komora, nadležna za Slavoniju.

Simbol kune na slavonskom novcu vjerojatno je u vezi sa činjenicom da je kraljevski porez što se ubirao u Slavoniji nosio arhaično ime kunovina ili marturina, temeljeći se očito na starijoj naturalnoj daći. Osim u Kraljevini Slavoniji, kunovina je imala istovjetan status još samo u susjednim županijama Požegi i Vukovu. Daljnja porezna osobitost Kraljevine Slavonije, kodificirana 1472. kao “drevni običaj”, jest i plaćanje upola manjih poreza od onih nametnutih Ugarskoj.

Svojevrsnu kulminaciju srednjovjekovne državnosti Slavonija doživljava za kralja Vladislava II Jagelovića, kada se po prvi put u kraljevskom naslovu ističe i Slavonija (iza Dalmacije i Hrvatske), povlastice slavonskog plemstva prvi put se popisuju u dodatku kraljevskog zakonika (1492), a kralj 1496. svečano odobrava Kraljevini Slavoniji, koju naziva “štitom ili predziđem” Ugarske, pravo da na bojnim zastavama i službenim pečatima koristi vlastiti grb s prikazom kune (“njihov drevni znamen”) između dviju rijeka iznad kojih je “Marsova zvijezda”.

Poslije Mohačke bitke 1526. i pogibije kralja Ludovika II Jagelovića u njoj, Slavonija i Hrvatska razilaze se u izboru kralja, jer se potonja priklanja Ferdinandu Habsburgovcu, a prva se, slijedeći Ugarsku i predvođena u tome banom Krstom Frankapanom i zagrebačkim biskupom Šimunom Erdődyjem, na saboru u Dubravi 6. siječnja 1527. izjašnjava za Ivana Zapolju, čiji je rod potekao iz Požeške županije. Daljnji razvoj prilika, osobito napredak turskih osvajanja na račun slavonskih i hrvatskih krajeva, doveo je ipak postupno dotle da je i Slavonija odustala od Zapolje i pridružila se hrvatskom izboru.

Do 1552. (pad Virovitice) Turci su pokorili cijelo donje međurječje Drave i Save, kao i znatne istočne dijelove Križevačke županije, odnosno Kraljevine Slavonije. Za sljedećih 130 godina ustalila se granica u Poilovlju te u Podravini između Virovitice i Đurđevca. Na zapadnoj strani “ljute granice” ustrojen je obrambeni pojas Slavonske krajine (Confinia Slavonica) s nizom utvrda između Drave i Save. Na nj se južno od Save, u rasponu od Siska do Modruša, nadovezivala Hrvatska krajina. U obrani Slavonske krajine sudjelovale su ljudstvom i znatnim sredstvima austrijske pokrajine, poglavito Štajerska, pa je 1578. car Rudolf II odredio da se vrhovno zapovjedništvo nad objedinjenom Slavonskom i Hrvatskom krajinom preda nadvojvodi Unutrašnje Austrije i njegovom ratnom vijeću sa sjedištem u Grazu. Hrvatski sabor je potvrdio takvu odluku, iako je njome hrvatski ban u vojnim poslovima bio potčinjen nadvojvodi, a znatan dio zemlje izuzet iz banove jurisdikcije.

Sužavanje slobodnog teritorija Kraljevine Slavonije i, u još mnogo većoj mjeri, Hrvatske dovelo je do prijelomnog unutrašnjeg političkog događaja: zajedničkim održavanjem Slavonskog i Hrvatskog sabora u Zagrebu 1. rujna 1558. trajno su dva sabora ujedinjeni u jedinstveni Sabor Hrvatske i Slavonije. Usporedo s migracijom stanovništva, osobito plemstva, iz Hrvatske u Slavoniju pomiče se na sjever i samo ime Hrvatske. U kasnijem 16. st. Hrvatskom su se smatrali krajevi južno od Kupe, dok poslije Juraj Rattkay u svojem Spomenu na kraljeve i banove (1652) naziva Hrvatskom svu zemlju južno od Save, a između Une i Jadrana.

Na drugoj strani novouspostavljene granice prema Osmanskom Carstvu, u osvojenom donjem dijelu međurječja Drave i Save, Turci su umjesto starih županija ustrojili tri sandžaka, Pakrački-Cernički, Požeški i Srijemski, koji su bili podređeni pašama bosanskog, kaniškog i budimskog ejaleta. U drugoj polovici 16. st. pod turskom se vlašću našla i Moslavina sve do Čazme, ali su se poslije poraza kod Siska (1593) Turci povukli na Ilovu. Time je uspostavljena tradicionalna zapadna granica “turske Slavonije” (lat. Sclavonia Turcica). Potonje ime nije se odnosilo samo na osvojene dijelove stare Kraljevine Slavonije, nego se protegnulo na čitavo donje međurječje sve do Dunava. Otud je npr. Atanazije Jurjević, prelazeći 1626. Dravu kod Osijeka na putu za Bosnu, mogao zapisati da tu završava Ugarsko kraljevstvo.

U vrijeme velikog rata za oslobođenje habsburških zemalja od Turaka (1684-1699), okončanog mirom u Srijemskim Karlovcima, ime Slavonija već se posve ustalilo za cijelo istočno međurječje koje je dotad pripadalo Osmanskom carstvu. Ta se novovjekovna Slavonija u 18. st. naziva i Donjom Slavonijom (Sclavonia inferior), kako bi je se razlikovalo od stare ili Gornje Slavonije (S. superior) u zapadnom međurječju, gdje se srednjovjekovno ime još i tada održavalo usporedo s imenom Hrvatska. Kraj turske vladavine područje današnje Slavonije dočekalo je demografski bitno izmijenjeno: nekadašnje slavenske i mađarske starosjedioce zamijenilo je u velikoj mjeri novo “slovinsko” (hrvatsko) pučanstvo pomiješano sa znatnim “vlaškim” (srpskim) enklavama. Doseljenici su mahom potjecali iz krajeva južno od Save.

Razmjerno trajne jezično-kulturne razlike između današnje Slavonije i središnje Hrvatske ostavština su razdoblja izravne osmanske vlasti, koje je u Slavoniji trajalo između 165 (Podunavlje) i 130-140 godina (zapadna Slavonija). Tako su dva prva stoljeća novog vijeka, 16. i 17., presudno odredila svu noviju povijest hrvatskih sjeveroistočnih krajeva, u kojima su niti poveznice sa starijom prošlošću pokidane u znatno većoj mjeri negoli na tlu današnje središnje Hrvatske. Prostorni okvir novovjekovne pokrajine Slavonije, zacrtan rijekama Dravom, Dunavom, Savom i Ilovom, baština je osmanske vladavine nad tim područjem.

(Stanko Andrić)