Iako počeci znanstvenog zanimanja za povijest Slavonije, Srijema i Baranje sežu u 18. stoljeće i premda je od tada s ovog prostora potekao velik broj istaknutih i vrijednih hrvatskih povjesničara, ipak je u mnogim segmentima povijest hrvatskog sjeveroistoka ostala u hrvatskoj znanosti sve do danas relativno slabo i nesustavno istražena.

Kao jedan od prijelomnih datuma u historiografskom proučavanju ovoga dijela Hrvatske može se označiti godina 1891., kada je u Zagrebu, u Akademijinu izdanju, Tadija Smičiklas objavio svoju još i danas dragocjenu monografiju Dvijestogodišnjica oslobodjenja Slavonije u dva sveska, posvećenu osmanskom i ranom poslijeosmanskom razdoblju povijesti Slavonije. To se djelo, naime, s dobrim razlogom može smatrati prvim krupnim i ozbiljnim prilogom proučavanju slavonske pokrajinske povijesti koncipirane kao relativno zasebne i zaokružene tematske cjeline. Bilo je, doduše, i prije toga Smičiklasovog djela značajnih priloga pojedinim sastavnicama povijesti Slavonije – poput rasprave Matije Mesića “Pleme Berislavića” iz 1869. ili pak velike, četverosveščane sinteze Specialgeschichte der Militaergrenze (Beč, 1875) Franza Vaníčeka – ali se u tim radovima prostorni opseg novovjekovne Slavonije još ne promatra kao okvir donekle zasebnih i specifičnih povijesnih procesa.

U stoljeću što je proteklo nakon Smičiklasove Dvijestogodišnjice, povijesna znanja o Slavoniji, zajedno sa Srijemom, a kasnije i s hrvatskom Baranjom, obogatili su u većoj ili manjoj mjeri brojni drugi hrvatski istraživači. Spomenimo poimence samo rođene u 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća: Vjekoslav Klaić, Josip Bösendorfer, Matija Pavić, Ferdo Šišić, Gjuro Szabo, Ćiro Truhelka, Josip Matasović, Rudolf Horvat, Stjepan Pavičić, Lazar Ćelap, Ivan Erceg, Josip Adamček, Miroslav Brandt, Nada Klaić, Lujo Margetić, Josip Buturac, Lelja Dobronić, Ive Mažuran, Ante Sekulić, Mirko Marković, Igor Karaman, Dragutin Pavličević, Mira Kolar-Dimitrijević, Nikola Kosanović, Zdravko Krnić, Ivan Kovačević, Mile Konjević, Slavica Hrečkovski, Dragiša Jović, Vlado Horvat, Filip Potrebica, Andrija Šuljak, Emanuel Hoško, Nenad Moačanin i drugi.

Bilo je, dakako, i drugih značajnih hrvatskih povjesničara koji su se u pojedinim svojim radovima doticali Slavonije, pa i opširnije bavili njome (od starijih valja svakako spomenuti Ivana Kukuljevića i Franju Račkog), a bilo je, pa i dandanas ima, vrlo zaslužnih povjesničara-amatera kojima dugujemo vrijedne priloge istraživanju uglavnom lokalnih slavonskih tema (npr. Ivan Švear, Luka Ilić Oriovčanin, Milko Cepelić, Julije Kempf, Mladen Barbarić, Mirko Gašić, Josip Koprivčević, Paškal Cvekan, Julije Jančula, Vladimir Rem, Mato Batorović, Vilko Čuržik, Duško Kliček, Ivica Ćosić Bukvin). Posebno mjesto u cjelovitoj slici slavonske historiografije pripada, pak, istraživačima-arhivistima i izdavačima izvorne povijesne građe, kao što su, uz već spomenute Tadiju Smičiklasa i Ivu Mažurana, primjerice Euzebije Fermendžin, Emilij Laszowski, Kamilo Firinger, Stjepan Sršan, Josip Barbarić, Antun Dević. Napokon, premda ono kronološki prethodi pojavi zemljopisnog imena Slavonija, ne treba zaboraviti da i antičko razdoblje u povijesti donjeg međurječja Drave i Save također ima svoje vrijedne i revne istraživače, od Matije Petra Katančića do Danice Pinterović i Mirka Bulata.

Istodobno, i povjesničari izvan Hrvatske davali su pojedinačne vrijedne priloge istraživanjima hrvatskog sjeveroistoka u starom, srednjem i novom vijeku. Tu se u prvom redu radi o povjesničarima iz susjednih zemalja. Tako se mađarski povjesničari tradicionalno zanimaju za srednjovjekovno razdoblje u “Prekodravlju”, tj. u čitavom međurječju Drave i Save; povjesničare iz Bosne i Hercegovine osobito je zanimalo osmansko razdoblje u povijesti Slavonije i Srijema pa su otud došli pojedini vrijedni prilozi o toj još uvijek slabo istraženoj tematici; napokon, povjesničari iz Srbije i Vojvodine već odavna istražuju stariju i noviju povijest Srijema, a u pojedinim se prilozima bave i Slavonijom i Baranjom.

Počeci institucionalne historiografije u Slavoniji, Srijemu i Baranji vezani su uz razvoj gradskih i zavičajnih muzeja (u Osijeku 1877., u Požegi 1924., u Slavonskom Brodu 1934., u Vukovaru 1945., u Vinkovcima 1946., u Virovitici i Županji 1953., itd.) i regionalnih ili historijskih arhiva (u Osijeku 1947., u Slavonskom Brodu 1959., itd.), u kojima su povjesničari, osobito u prijašnjim razdobljima, predstavljali jezgru stručnih kadrova. Oni su rezultate svojih historiografskih istraživanja ponajprije objavljivali u časopisima vezanim uz djelatnost svojih muzeja ili arhiva.

Ako ne računamo crkveno glasilo Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske, koji od 1873. izlazi u Đakovu i povremeno objavljuje kraće crkvenopovijesne priloge, tek oko polovice 20. stoljeća pojavljuju se u Slavoniji prvi stručni časopisi s prilozima iz humanističkih disciplina, uključujući povijest. Prvi je među njima Osječki zbornik, pokrenut 1942. pri Muzeju Slavonije u Osijeku. Nakon polovice stoljeća slična su, uglavnom neredovita glasila pokrenuli i muzeji u Slavonskom Brodu, Vukovaru, Požegi, Županji, Đakovu i Belišću. U istom su razdoblju časopise pokrenuli i ogranci Matice hrvatske u Osijeku, Vinkovcima, u novije vrijeme i u Daruvaru, Virovitici, Valpovu, Slavonskom Brodu, Našicama, Novoj Gradiški i Belom Manastiru. Toj se časopisnoj produkciji pridružuju i novoosnovani istraživački centri JAZU (HAZU) u Vinkovcima i Osijeku, koji svoje časopise izdaju od 1971, odnosno od 1981. Državni arhiv u Osijeku, pak, pokrenuo je 1991. časopis Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, koji izlazi dvogodišnje i donosi pretežno priloge iz povijesti i izdanja izvorne građe. Od 1993. izlazi časopis Diacovensia, izdanje Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, koji osim teoloških donosi i crkvenopovijesne priloge. Napokon, cjelovitu sliku o stručnoj periodici u Slavoniji tijekom posljednjih dvaju desetljeća dopunjuju i časopisi što ih uređuju i izdaju različite kulturne udruge. Redovitošću izlaženja i zastupljenošću povijesnih tema ističe se godišnjak koji od 1995. izdaje Njemačka narodnosna zajednica sa sjedištem u Osijeku. Iste je godine i Društvo za hrvatsku povjesnicu u Požegi pokrenulo godišnjak Zlatna dolina, a nekoliko brojeva svojeg godišnjaka objavilo je tada i Društvo ljubitelja starina iz Donjeg Miholjca.

Od 1961. do 1991. u Slavonskom Brodu djelovao je Centar za povijest Slavonije i Baranje, koji je tijekom svoga postojanja više puta mijenjao ime: od 1961. radio je pod nazivom Centar za izučavanje radničkog pokreta i NOP-a, od 1963. Historijski institut Slavonije, od 1973. Historijski institut Slavonije i Baranje, od 1982. Centar za društvena istraživanja te od 1986. Centar za povijest Slavonije i Baranje. Unatoč tim promjenama imena, onodobni slavonskobrodski institut ili centar bavio se, dosljedno svojim počecima, uglavnom problemima radničkog pokreta, društvenog položaja radničke klase i zbivanjima u Drugom svjetskog ratu (dakako, isključivo kroz ideološku vizuru “narodnooslobodilačke borbe”) na tlu Slavonije i Baranje, u vremenskom rasponu od kasnog 19. do sredine 20. stoljeća. U manjoj mjeri institut se bavio i drugim temama iz razdoblja građanskog društva, nekim pitanjima gospodarskog razvoja, regionalne povijesti i dr.

Rezultati toga rada objavljivani su u knjigama (ukupno oko 70 knjiga i zbornika građe) i u stručnom časopisu što je 1963. pokrenut pod naslovom Zbornik Historijskog instituta Slavonije. To je bio prvi i u 20. stoljeću jedini specijalizirani povijesni časopis u Slavoniji. Kraj svoga vijeka dočekao je pod imenom Slavonski povijesni zbornik, sa zaključnom godinom 1988. i s ukupno 25 objavljenih svezaka. Prvi urednik toga časopisa bio je Zdravko Krnić, a posljednji dr. Mile Konjević. Centar za povijest Slavonije i Baranje u Slavonskom Brodu prestao je s radom u rujnu 1991. odlukom tadašnje Skupštine općine Slavonski Brod te Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske. Nakon toga u Slavoniji je ponovno nastala praznina u pogledu institucionalnog istraživanja regionalne povijesti.