Potonuli svijet. Rasprave o slavonskom i srijemskom srednjovjekovlju

Srednjovjekovno razdoblje povijesti Slavonije i Srijema još je uvijek velikim dijelom posve neistraženo. Tisuće činjenica i stotine malih priča o ljudima s tog područja u prvoj polovici drugog tisućljeća kršćanske ere još su uvijek skrivene i zapečaćene u sačuvanim latinskim, objavljenim i neobjavljenim, dokumentima. Spori i strpljivi posao njihova izvlačenja na površinu modernog jezika i znanja zapravo je u dosadašnjim istraživanjima tek načet. Ne samo da gotovo i nema temeljitijih društvenopovijesnih, demografskih, ekonomskih ili kulturoloških analiza; svatko tko se ozbiljno uhvati u koštac s tim gradivom brzo će shvatiti da je i obična “pozitivistička”, zdravorazumska rekonstrukcija “banalnih” i “sitnih” činjenica golem zadatak koji tek treba obaviti. Još uvijek nemamo zadovoljavajuće sustavnih pregleda sačuvanih podataka koji se tiču najvažnijih aspekata povijesti onodobnog društva: broja, veličine, razmještaja i razvitka gradskih i seoskih naselja, kao i tvrđava; broja, veličine i sastava vlastelinstava; topografije i klasifikacije prometnih pravaca; popisa župnih i drugih crkava i njihova povijesnog razvitka; personalne povijesti crkvenih ustanova i hijerarhije; genealoških struktura i arhontoloških popisa plemstva, od sitnih zemljoposjednika do najkrupnijih velikaša, i njihovih isprepletenih međusobnih  veza; veličine i raznolikosti agrarne i druge proizvodnje i trgovine; i tako dalje. Istraživač koji se ozbiljno poduhvati bilo kojeg od tih zadataka ubrzo će se uvjeriti kako pred njim izranja čitav jedan potonuli svijet, neslućeno bogatiji i mnogo složeniji nego što se to često predmnijeva i podrazumijeva: svijet koji su kasnija stoljeća prekrila i uvelike izbrisala vlastitim nanosima događaja  i društvenih mijena, i od kojeg se naziru tek najopćenitiji, mutni, često iskrivljeni obrisi.

Tekstovi koji tvore ovu knjigu u neku su ruku fragmentarni uzorci tih opsežnih i raznovrsnih poslova koji čekaju da ih se obavi. Uzorci koji donekle dočaravaju tematsko bogatstvo ovdašnje srednjovjekovne prošlosti, a možda još i više metodologijsku raznolikost mogućih istraživačkih pristupa toj prošlosti.

U radu “Regularni kanonici u srednjovjekovnom Srijemu” pokazuje se plodonosnost pomnijeg proučavanja malobrojnih starih tekstova koji se tiču određenih pitanja lokalne crkvene povijesti te, u isti mah, njihova slojevitog uklapanja u okružje regionalne i općeeuropske povijesti. Slično zanimanje za (ovdje više biografske) niti-poveznice u međunarodnom  kontekstu očituje se i u minijaturi  “Šampanjac Gviskard, biskup  Troyesa (1298-1313) i Đakova (1314-1316)”. Najopsežniji od uvrštenih radova, “Rana povijest Iloka i Iločkih”, prosječnom će čitatelju bez dvojbe biti i najzamorniji, jer se, takoreći, gotovo raspada pod teretom mnoštva izvornih podataka prikupljenih u nastojanju da se iscrpi gotovo sve raspoloživo gradivo i da se razmotre gotovo sva sitna pitanja što ih ono nameće. Rad “Crkvene ustanove srednjovjekovnog Iloka” u tom je pogledu selektivniji, jer se zadovoljava argumentacijom za koju drži da je dostatna i ne teži totalnoj iscrpnosti. “Sablasti u samostanu: jedna epizoda iz slavonske franjevačke povijesti” izdvaja se između  ostalih radova po tome što, osim uobičajene eruditske analize tekstualnog predloška u okrilju pripadajuće mu histoire événementielle, želi ponuditi i nešto ambiciozniju kulturološku i antropološku argumentaciju konačne teze. Rad “Dvojbe oko smrti i pokopa kaločkog nadbiskupa Ladislava Geréba” usredotočeno je i, bez sumnje, u neku ruku staromodno rješavanje zagonetke koju nameću protuslovni izvori; konačno rješenje prozaičan je podatak, svakako manje uzbudljiv od potrage, usporedbe i raščlambe koja nas je do njega dovela, zavevši nas usput na neke zanimljive tematske stranputice. “Udio Vjekoslava Klaića u rasprama hrvatske i mađarske  historiografije”, očito je, tek se u drugu ruku bavi historiografskim kontroverzijama Klaićeva doba, a prvenstveni mu je izazov popis i sadržaj ključnih temâ ranije srednjovjekovne povijesti slavonskog međurječja i njihovih raznovrsnih, kadšto oprečnih interpretacija. U osvrtu “O medijevističkom radu Ive Mažurana” pretresaju se rezultati istraživanja, metodološke osnove i stanoviti začeci teorijskih zasada sadržani u radovima jednog od rijetkih domaćih povjesničara koji su se tijekom druge polovice 20. stoljeća temeljitije bavili, uz ostalo, i slavonskim srednjovjekovljem. “Pregled objavljenih izvora za povijest 15. stoljeća, s osobitim obzirom na Slavoniju i Srijem” poslužit će, zacijelo, medijevistu koji se tek kani posvetiti istraživanju našeg prostora kao vodič za važnija izdanja izvornih tekstova na kojima se temelji glavnina naših znanja, sadašnjih i budućih. Slične je nakane i napis “Mogućnosti istraživanja crkvene povijesti Slavonije u srednjem vijeku”, u kojem se, osim kratke rekapitulacije važnijih dosadašnjih rezultata na tom području, ocrtavaju neke smjernice i preduvjeti za osjetniji kvalitativni i profesionalni napredak slavonskih medijevističkih istraživanja.

Svi radovi, objavljeni tijekom posljednjih pet-šest godina u časopisima i zbornicima (v. Bibliografsku bilješku na kraju), za ovu su prigodu popravljeni i dopunjeni, a tri su – “Crkvene ustanove srednjovjekovnog Iloka”, “Rana povijest Iloka i Iločkih” i “Pregled objavljenih izvora za povijest 15. stoljeća…” – u znatnijoj mjeri prerađeni  i prošireni.

Osim relativno obimnih sačuvanih tekstova, o slavonskom nam srednjekovlju svjedoči i stanovit, relativno malen broj materijalnih prežitaka i preostataka (građevine, nadgrobni spomenici, uporabni predmeti), zapravo najčešće tek njihovi fragmenti. Iz predturske Slavonije nemamo nijedan vizualni dokument koji bi nam dočaravao izgled nekog ovdašnjeg naselja, trga, utvrde, crkve, samostana, baš kao ni lik neke ovdašnje osobe. Želeći, ipak, sadržaju knjige pridodati i vizualnu ili likovnu dimenziju, posvetio sam nešto vremena potrazi za kasnijom dokumentacijom koja sadrži nedvosmislene, makar i posredne, vizualne informacije o ovdašnjem izgubljenom srednjovjekovlju. Pomoću tih, uglavnom starih, crteža, slika, grafika, kao i objekata i predmeta, odnosno njihovih likovnih prikaza i fotografija, još je uvijek moguće na neki način vidjeti slavonski srednji vijek, ili barem ponešto od njega, kao da je njegova fragmentarna slika doprla do nas, iz dubine vremena, kroz hirovitu igru odraza i odbljesaka. U tom su mi dijelu posla na ovoj knjizi dragocjenu pomoć pružili Mato Batorović iz Muzeja grada Iloka, Boro Bijelić iz Muzeja Đakovštine u Đakovu, Marina Vinaj, Grgur Marko Ivanković i Ante Grubišić iz Muzeja Slavonije u Osijeku te Vlastimir Kusik iz Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku. Na tome se njima osobno kao i njihovim ustanovama najsrdačnije zahvaljujem.

Proslov