Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. – Dokumenti (knjiga 4): Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (siječanj-lipanj 1992.)
Težina | 0.9 kg |
---|---|
Autor | Mate Rupić (ur.) |
Godina izdanja | 2008. |
Uvez | Tvrdi |
Broj stranica | XI + 431 |
Format | 25 cm |
ISBN | 978-953-6659-33-3 |
Suizdavači | Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb |
Cijena: 2,86 €
Izražena cijena je bez PDV-a.
Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (siječanj-lipanj 1992.) četvrta je knjiga u seriji Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. – Dokumenti. U knjizi su predstavljeni dokumenti iz arhivskog gradiva „Republike Srpske Krajine“ (RSK) koji se odnose na rad paradržavnih i političkih ustanova pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj – njihove Skupštine, Vlade, pojedinih ministarstava, pravosudnih tijela, upravnih tijela na lokalnoj razini te političkih stranaka i udruga.
Ova knjiga tiskana je u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje iz Slavonskog Broda, a obuhvaća razdoblje od 1. siječnja 1990. do 31. lipnja 1992. godine. To je razdoblje započelo Sarajevskim mirom, koji su 2. siječnja 1992. potpisali ministar obrane RH Gojko Šušak i general JNA Andrija Rašeta. Primirjem, koje je stupilo na snagu 3. siječnja, završila je prva faza rata u Hrvatskoj. Obje zaraćene strane obvezale su se ostati na dosegnutim položajima. Istoga dana u Beogradu je održana Konvencija o novoj Jugoslaviji. Prisustvovalo joj je 166 stranaka, partija, pokreta, udruženja, organizacija te oko 150 pojedinaca. Bio je to pokušaj da se Bosnu i Hercegovinu privuče za jugoslavensku opciju. Konvencija je neslavno završila jer trećina delegata nije htjela potpisati završni dokument.
Do Sarajevskog primirja međunarodna zajednica je pokušala pronaći političko rješenje za krizu u Jugoslaviji. Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je nekoliko rezolucija kako bi spriječilo eskalaciju rata, no najviše uspjeha imao je posebni izaslanik generalnog tajnika UN-a Cyrus Vance koji je krajem 1991. godine ponudio plan za pacifikaciju Hrvatske. Planom je predviđeno povlačenje Jugoslavenske armije iz Hrvatske – dakako, uključujući i prostor samoproglašene (19. prosinca 1991.) i nepriznate Republike Srpske Krajine, demilitarizacija područja „RSK“ i stavljanje teškog naoružanja pod nadzor snaga UN-a, razmještaj snaga UN-a na teritorij „RSK“, povratak svih prognanih i izbjeglih osoba, uspostava lokalnih organa vlasti na temelju stanja na tom području iz vremena neposredno prije izbijanja sukoba, posebice uzimajući u obzir tadašnju nacionalnu strukturu stanovništva, te stvaranje uvjeta za političko rješenje sukoba.
Milošević je plan prihvatio, što je izazvalo nezadovoljstvo u vodstvu pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Upravo zato knjiga započinje izjavom predsjednika RSK Milana Babića (4. siječnja 1992.) koji se usprotivio odluci „krnjeg“ Predsjedništva SFRJ da prihvati mirovni plan Cyrusa Vancea i dolazak mirovnih snaga. Pobunjene Srbe u RH smetale su odluke o povlačenju JNA iz Hrvatske i tretiranje „Republike Srpske Krajine“ kao dijela hrvatskog teritorija. Otvorenim pismom (8. siječnja) Milošević je optužio Babića da minira mirovni plan u trenutku kad je zaslugom „desetina hiljada građana“ Srbija „uspela da odbrani srpski narod u krajinama – do osiguranja trajnog mira“. Bio je to početak političkog raslojavanja u „RSK“; Milan Martić, Goran Hadžić i Mile Paspalj bili su odani Miloševiću, a nasuprot njima bili su pristaše Milana Babića. Dokumenti u knjizi pokazuju da je prvih šest mjeseci 1992. proteklo u političkoj borbi sukobljenih struja, organiziranju skupština i protuskupština sukobljenih frakcija. Gotovo dva mjeseca „RSK“ je imala dvije vlade (predsjednici Risto Matković i Zdravko Zečević).
Predsjedništvo SFRJ izdalo je priopćenje (2. veljače) da je prihvatilo mirovni plan na proširenoj sjednici kojoj su prisustvovali i predstavnici organa vlasti Federacije, Republike Srbije i Crne Gore, predstavnici Republike Bosne i Hercegovine koji surađuju s Predsjedništvom SFRJ, predstavnici Srpske Krajine, Srpske oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, SAO Zapadne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, SAO Zapadne Slavonije i predstavnici Skupštine općina Krajine, Like, Banije i Korduna. U radu sjednice sudjelovali su i predstavnici JNA: načelnik Generalštaba oružanih snaga SFRJ, komandant Druge vojne oblasti, komandanti bihaćkog i kninskog korpusa. U svakom slučaju, sukob Miloševića i Babića završio je porazom potonjeg i pismima podrške Predsjedništvu SFRJ i predsjedniku Miloševiću.
Da bi smirio vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj „predsjednik Skupštine RSK“ M. Paspalj je na skupštini u Glini (16. veljače 1992.) govorio da je „u Beogradu na sastanku o Jugoslaviji dogovoreno da RSK dade 40 poslanika u Ustavotvornu skupštinu“. Dana 27. veljače organizirana je sjednica „proširenog Predsjedništva SFRJ“ kojoj su prisustvovali izabrani predstavnici Srba iz Hrvatske (Mile Paspalj, Milan Martić, Veljko Vukelić, Veljko Džakula, Ilija Končarević i Goran Hadžić), na kojoj je jedna od točaka dnevnog reda bila „razmatranje osnove uređenja i funkcionisanja Jugoslavije kao zajedničke države“. Radni materijal sjednice sastoji se i od „mišljenja i sugestija“ potpisnika Konvencije o Jugoslaviji, u kojem se navodi „da za Ustavotvornu skupštinu treba ravnopravno da glasaju i svoje predstavnike u nju upute i građani srpskih krajina“. Sve je to Srbima iz Hrvatske davalo lažnu nadu o skorom ujedinjenju dijela okupiranog teritorija Hrvatske sa Srbijom. Političko vodstvo „RSK“ bilo je razjedinjeno i u stalnom međusobnom sukobu, gospodarstvo se svelo na poljoprivredu i na nemilosrdnu eksploataciju prirodnih resursa (uglavnom šuma). Život u Krajini ovisio je o pomoći iz Srbije, osobito u energentima, industrijskoj robi, vojnoj opremi i zapovjednom vojnom kadru, čime je „RSK“ postala izrazito ovisna od Beograda.
Na okupiranom području Republike Hrvatske nastavljeno je protjerivanje, maltretiranje i ubojstva preostalih Hrvata, te pljačkanje i uništavanje njihove imovine (Radoljice kod Benkovca, Darda, Škabrnja, Zemunik Gornji, Bišćanovo, Jošavica, Jukinac, Lumbardenik kod Slunja, Petrinja, Tovarnik, Čakovci, Cerić, Mikluševci, Jasenovac itd.). Nakon dolaska i raspoređivanja UNPROFOR-a (krajem travnja 1992.) jedinice JNA počele su povlačenje iz Hrvatske, odnoseći sa sobom dio vojne opreme i naoružanja, ali i namještaj, bijelu tehniku, poljoprivredne strojeve i pokretnu imovinu protjeranih Hrvata. Već na početku mandata mirovnih snaga UN-a postalo je jasno da one ne mogu spriječiti ni ubijanje i protjerivanje preostalih Hrvata na okupiranom dijelu hrvatskog teritorija, a kamoli osigurati povratak prognanika i izbjeglica.
Dolaskom mirovnih snaga u proljeće 1992. u Hrvatskoj je nastala pat-pozicija, ni rata ni mira, uz stalno granatiranje hrvatskih gradova, kao „odgovor na hrvatske provokacije na bojištu“. Primirjem je u Hrvatskoj otvorena mogućnost Srbiji da rat prenese u Bosnu i Hercegovinu (travanj 1992.). Ciljevi Srbije u Hrvatskoj djelomično su ostvareni ratom 1991., a Sarajevskim mirom (2. siječnja 1992.) i dovođenjem UNPROFOR-a trebalo je političkim sredstvima te malim pomacima (zajednički zračni promet, zajednička valuta i kreditno-monetarni sustav itd.) iskoristiti povoljnu priliku za ujedinjenje srpskih krajina u Hrvatskoj sa SFRJ (od travnja 1992. SRJ).
Urednik knjige