Svilarstvo u Hrvatskoj: od 18. stoljeća do 1945. godine

Autor

Mira Kolar

Godina izdanja

2008.

Uvez

Meki

Broj stranica

333

Format

24 cm

ISBN

978-953-238-023-1

Suizdavači

Dom i svijet d.o.o., Zagreb

Cijena: 10,62 

Izražena cijena je bez PDV-a.

Nema na zalihi

Ova je knjiga prva i uopće jedina znanstvena povijesno-kulturološka monografija koja temeljito obrađuje svilarstvo u Hrvatskoj, od prvih početaka u 18. stoljeću do završetka Drugog svjetskog rata kada svilarstvo praktično više i ne postoji. Knjiga svestrano prikazuje kako je svilarstvo u jednom vremenu hrvatskog društva bilo značajna i elitna gospodarska i kulturološka djelatnost.

Svilarstvo je u Hrvatskoj potaknula carica Marija Terezija, želeći da bečki dvor i stanovništvo budu jednako raskošni kao što je to bilo u Francuskoj, za Luja XV. i Luja XVI. U tom je nastojanju tražila da se njeguje kultura svilarstva pogotovo što se ustanovilo da su tadašnja hrvatska područja pogodna za uzgoj svile, a i da je dovoljno ljudi da se time bave. U knjizi se detaljno obrađuju svi krajevi Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u kojima je svilarstvo organizirano.

Uzgoj svilarstva pod kontrolom i često u režiji države postojao je do 1800. godine. Dolaskom u naše krajeve Francuzi su pokušali svilarstvo pretvoriti u francuski monopol. Gdje su imali vlast onemogućavali su uzgoj dudova svilca. Svilarstvo se zadržalo u krajevima koji su ostali u Habsburškoj monarhiji, s tim da uzgoj svile prelazi u nadležnost židovskih obitelji pa su trgovci preuzeli i proizvodnju.

Veliki povijesni pokret 1848. iznova utječe na svilarstvo. Novo građansko društvo traži nove materijale, čvršće od svile. Svila zadržava svoje korisnike u crkvama i za elitne zabave pa se svilarstvo ipak njeguje, osobito u bogatijim krajevima Hrvatske. Novi udarac svilarstvu šezdesetih godina 19. stoljeća bolest je dudova svilca, svila je nekvalitetna pa ni «uvoz» otpornijih buba, čak iz Japana, nije bio isplativ. Većina filatorija se zatvara, svilarstvo se teško obnavlja.

Novi procvat svilarstva omogućuju slavonski banovi (Sokčević, Pejačević, Khuen Hedervarv) koji vladinim uredbama određuju školama da njeguju svilene bube, a u školskim vrtovima i uz državne ceste moraju se saditi dudinjaci. Uznapredovano svilarstvo u zadnjoj četvrtini 19. stoljeća postaje monopol mađarske vlade. Stoga se od strane Zemaljske vlade poduzimaju akcije da svilarstvo bude u nadležnosti domaće vlade u Zagrebu, pa se to i desilo 1907.: svilarstvo u Hrvatskoj podijeljeno je u dva dijela, ono u Slavoniji ima središnju nakupnu stanicu u Vinkovcima, a ostali dio Hrvatske je potpadao pod Zagrebačku svilanu. Svilarstvo je preživjelo i Prvi svjetski rat, ali nije veliku svjetsku krizu. Zatvorena je svilana u Zagrebu, a ona u Vinkovcima jedva se održava. U novoj državi se Novi Sad određuje kao centrala za svilarstvo Kraljevine Jugoslavije. Za vrijeme NDH svilarstvo vegetira, donekle je u funkciji potreba njemačke vojske (svila za padobrane).

Knjiga prikazuje razvitak svilarstva u Hrvatskoj od 1800. do 1945. godine. Razvidna je šira inkorporiranost te djelatnosti u cjelinu hrvatskog društva, od tehnologije uzgoja do tehnologije izrade svile, trgovine, kulturnih i etnoloških osobitosti, uloga svile i utjecaj u kulturi, modi, gospodarstvu i društvenom životu uopće.