Clanak-Baranja-karta

Baranja

Materijalni tragovi svjedoče o naseljenosti Baranje još u prapovijesnoj davnini, ali pisana povijest na tom je prostoru, kao i drugdje u srednjoj i zapadnoj Europi, osvanula tek s uspostavom rimske vlasti. Kada je, oko prijeloma stare i nove ere, Rimsko carstvo protegnulo svoje istočne granice do Dunava, stvoren je okvir za oblikovanje provincije Panonije, u kojoj su se panonsko-ilirski i keltski starosjedioci postupno utopili u rimski društveni i kulturni poredak.

Na dunavskoj granici Carstva Rimljani su uspostavili sustav prometno povezanih utvrda, tzv. Limes. Karika u tome obrambenom lancu bio je i baranjski odsječak s četiri poznate granične postaje i utvrde. Idući sa sjevera prema jugu, to su bili Ad Miliare na mjestu današnje Batine, Ad Novas na mjestu Zmajevca, Albanum na području Luga i Donatiana negdje na širem području Kopačeva. Osim tih mjesta, antički izvori na području današnje hrvatske Baranje bilježe i naselje Antianae, vjerojatno na mjestu Popovca, kao i toponim Mons Aureus (‘Zlatno brdo’), koji odgovara današnjem Banskom brdu. Kroz Baranju je vodila i važna cestovna komunikacija između obližnjih većih gradskih središta, Murse (Osijek) i Sopijana (Pečuh). Ostaci te ceste još su označavani na zemljovidima iz 18. stoljeća. Kada je car Dioklecijan potkraj 3. stoljeća proveo administrativni preustroj Carstva, područje današnje hrvatske Baranje pripalo je Drugoj ili Sirmijskoj Panoniji (Pannonia Secunda ili Sirmiensis), čija se glavnina nalazila u istočnoj Slavoniji i Srijemu.

Za postupne propasti rimske vlasti tijekom 5. stoljeća, na području Baranje učvrstili su se za neko vrijeme germanski narodi Ostrogoti i poslije njih Langobardi, koje su potkraj 6. stoljeća potisnuli stepski nomadi Avari. Avari su svoju državu, poznatu kao kaganat, uspostavili na širokom prostoru od Karpata do Alpa. Srušile su je tek franačke vojske Karla Velikog na izmaku 8. stoljeća. Nestanak avarske vojne sile otkrio je da su glavninu pučanstva u avarskom kaganatu tvorili Slaveni, koji sada oblikuju svoje kneževine uglavnom pod franačkim vrhovništvom.

Clanak-Baranja-karta

U doseobi Mađara na prijelomu 9. i 10. stoljeća te su kneževine propale, a njihovo se pučanstvo stopilo s novim osvajačima. U doba utemeljitelja srednjovjekovnog Ugarskog kraljevstva, Stjepana I Arpadovića, organizirana je teritorijalna uprava sa županijama kao osnovnim jedinicama. Među najstarije ugarske županije spada i Baranjska. Ta je županija osnovana na početku 11. stoljeća, otprilike kada i Pečuška biskupija, s kojom se isprva vjerojatno i prostorno podudarala.

Prvotno središte Baranjske županije, po kojem je ona i dobila ime, bila je utvrda koju najstariji latinski zapis zove castrum Borona. Nalazila se na području današnjeg Branjinog Vrha, čije je hrvatsko ime izvedeno pučkom etimologijom od mađarskog imena Baranyavár. U korijenu toga imena stoji slavensko osobno ime Brana ili Borna, koje je vjerojatno nosio prvi župan i gospodar središnje utvrde. Baranjska se županija tijekom čitava srednjeg vijeka protezala i na južnu stranu Drave, gdje je od prvotno većeg područja zadržala kraj oko Valpova i Donjeg Miholjca u Podravini pa sve do Našica i Orahovice u podnožju Krndije.

Većina današnjih naselja u hrvatskoj Baranji spominje se prvi put još u 13. stoljeću. Ona su se u srednjem vijeku pretežno nalazila u posjedu velikaških i plemićkih obitelji, od kojih su neke bile trajno nastanjene na tome tlu, kao na primjer Čeminački, Biljski, Monoštorski, Lučki i drugi, a nekima su se matični posjedi nalazili u okolnim krajevima, npr. Korođskima južno od Osijeka u Vukovskoj županiji, a Hercezima Sečujskim u današnjem Dunaszekcsőu na Dunavu sjeverno od Mohača. Od crkvenih ustanova u Baranji znatnije su posjede držala dva ovdašnja samostana. U blizini stare utvrde u Branjinom vrhu osnovan je, vjerojatno u 12. stoljeću, benediktinski samostan sv. Mihaela Arkanđela, pokraj kojeg se razvilo naselje i kasniji grad Beli Manastir. (Hrvatsko ime izvedeno je također pučkom etimologijom od mađarskoga Pélmonostor.) Osim toga, u podgrađu utvrde Kiskőszeg, to jest u današnjoj Batini, utemeljen je vjerojatno u ranom 14. stoljeću pavlinski samostan Svetog Spasitelja, o kojem govori dosta pisanih izvora sve do predvečerja turskog osvajanja.

S područja današnje hrvatske Baranje, točnije iz sela Luga (u ono doba zvanog Laskó, što je i danas mađarsko ime toga sela), potekao je franjevac Osvald Laskai, jedan od najistaknutijih propovjednika i crkvenih pisaca u Ugarskoj na kraju srednjeg vijeka, čija su djela na latinskom jeziku tiskana još za njegova života, oko 1500. Među više studenata iz Baranje koji su u kasnom srednjem vijeku zabilježeni na europskim sveučilištima, znamo primjerice za Vincenta iz Topolja (Vincentius de Izsep), koji je potkraj 15. stoljeća u Krakovu magistrirao na studiju slobodnih umijeća, a u tamošnjoj je knjižnici sačuvan njegov primjerak tiskane kronike Hartmanna Schedela.

Poraz i pogibija ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika II Jagelovića na Mohačkom polju u ljeto 1526. imao je za posljedicu raspad kraljevstva i tursko osvajanje njegova najvećeg središnjeg dijela, s Podunavljem kao strateškom prometnom okosnicom. Osmanlije su svoju vlast u Baranji konačno učvrstili osvojivši 1543. utvrđene gradove Pečuh i Siklós. Već nešto ranije kraljevski je grad Budim postao sjedište jednoga od beglerbegova Osmanskog Carstva. On je upravljao prostranim vilajetom razdijeljenim na sandžake, od kojih je jednome središte bilo u Mohaču i u Sečuju (potonje je današnji Dunaszekcső, u turskim izvorima Sekčoj). Mohačkom ili sečujskom sandžaku pripadao je i hrvatski dio Baranje. Kada je 1553. biskup i državnik Antun Vrančić plovio niz Dunav na svome diplomatskom putu u Carigrad, zabilježio je tri baranjska naselja koja je vidio s lađe: razrušenu utvrdu Kőszeg (Batina) i trgovišta Vörösmart (Zmajevac) i Laskó (Lug).

Baranji susjedni Osijek pod turskom se vlašću razvio u važan grad, čija je prometna uloga osobito osnažena kada je za sultana Sulejmana Veličanstvenog 1566. sagrađen golemi drveni most koji je preko dravskih močvara Osijek povezivao s Dardom. Tim je u ono doba glasovitim mostom stotinjak godina poslije njegove izgradnje putovao osmanski putopisac Evlija Čelebi, koji je u svom velikom djelu ukratko opisao i dva baranjska naselja, jaku utvrdu Dardu i također dobro utvrđenu drvenu palanku Baranjavar (Branjin Vrh), a između njih je uočio „jezero Karašicu“, bogato ribom. Hrvatski ban Nikola Zrinski mlađi poduzeo je u siječnju 1664. smionu „zimsku vojnu“ u kojoj je s mađarske i baranjske strane Drave prodro sve do Osijeka i pritom spalio utvrdu u Dardi, a djelomice i veliki osječki most. Poslije poraza pod Bečom 1683. i oslobađanja Budima 1686, Turci su napustili svu zapadnu Ugarsku, pa tako i Baranju. Velika kršćanska pobjeda kod Nagyharsánya 12. rujna 1687. označila je konačan kraj turske vlasti u Baranji.

Razdoblje turske vladavine nije bilo, kao što bi se moglo očekivati, doba kulturnog mrtvila u Baranji. Naprotiv, ovdašnja je književna kultura upravo tada doživjela svojevrstan procvat. U tom je kontekstu svakako zanimljiv i podatak da je poznati lutajući i dvorski pjevač i pjesnik Sebastijan Tinódi 1542. boravio u Branjinu Vrhu sastavljajući mađarski spjev o gospodaru Valpova Petru Perényiju, ali je od toga opsegom važniji književni rad povezan s počecima crkvene reformacije na baranjskom tlu. Posebna je uloga u tom pogledu pripala podunavskim mjestima Lugu, Kneževim Vinogradima i Zmajevcu. Tako je, na primjer, Mihael iz Sztáre u zapadnobaranjskoj Podravini, jedan od najplodnijih i najmnogostranijih pisaca ugarskoga ranog protestantizma, oko polovice 16. stoljeća proveo više godina kao propovjednik i dušobrižnik u Lugu. Štoviše, on je isprva bio franjevac te je prigrlio Lutherov nauk skupa sa svojim redovničkim poglavarom Stjepanom iz Kopačeva. U Lugu je poslije Mihaela djelovao i i reformatski biskup i pisac Stjepan Kiš Segedinac, a u obližnjim Kneževim Vinogradima još jedan domaći propovjednik, Ilija iz Zmajevca.

U Kneževim Vinogradima ili Hercegszőlősu održana je 1576. reformatska sinoda na kojoj su usvojeni crkveni propisi poznati kao „hercegsuljoški kanoni“. Iz Zmajevca ili Vörösmarta potekao je i pisac Mihael Veresmarti, također isprva propovjednik Reformacije koji se 1610. obratio na katolicizam i o tome napisao zanimljive intimne memoare, kojima pripada krupno mjesto u mađarskoj književnosti ranog baroka. Napokon, u Kamencu podno Banske kose rođen je 1532. i Stjepan Beythe, evangelički teolog i učeni botaničar koji je životni vijek proveo radeći na velikaškim dvorovima u zapadnoj Ugarskoj. Zahvaljujući velikom uspjehu u tom najranijem dobu, protestantizam je među mađarskim pučanstvom Baranje uhvatio čvrste korijene, koji su mu omogućili da se održi do danas.

Osmanski porezni popisi otkrivaju kako se u pučanstvu Baranje naglo povećao udio Hrvata i Srba, a naseljavanje se tih naroda nastavilo i poslije turskog uzmaka. Tome se od 1720-ih godina pridružuju u znatnom broju i Nijemci iz Austrije i južne Njemačke. Pri obnovi županijskog sustava Baranjska je županija, sa središtem u Pečuhu, ostala u sklopu Mađarske kraljevine te je na Dravi razgraničena s Virovitičkom županijom, koja je pripala Hrvatsko-slavonskoj kraljevini kao zemlji ugarske krune Svetog Stjepana. Takvo je upravno uređenje na tom prostoru potrajalo sve do kraja Prvoga svjetskog rata.

Baranya_county_map_(1891)

Kao osloboditelji zemlje od Turaka, Habsburgovci su mogli manje-više slobodno raspolagati njezinim gospodarskim dobrima. To je car Leopold I iskoristio da ova razdijeli svojim vojskovođama, saveznicima i zaslužnim uglednicima. Na području Baranje najveći je posjed 1698. dobio princ Eugen Savojski (Pariz, 1663 – Beč, 1736), Francuz koji je 1697. postao vrhovni zapovjednik austrijske vojske, a poslije i predsjednik Dvorskog ratnog savjeta u Beču. Između tridesetak naselja što su pripadala Eugenovom baranjskom vlastelinstvu, za sjedište uprave bilo je izabrano selo Bilje. Tu je na početku 18. stoljeća sagrađen ranobarokni četverokrilni dvorac s opkopima i unutarnjim kvadratnim dvorištem. U njemu se, osim stambenog prostora i kapele, nalazila i uprava vlastelinstva sve do preseljenja u Kneževo 1827. Prema upravnom sjedištu, Bilju ili Belju (mađarski Béllye), čitavo je vlastelinstvo prozvano Beljskim. U sklopu Beljskog vlastelinstva bila je okupljena glavnina hrvatske Baranje, s naseljima u Podunavlju od Batine do Kopačeva te onima zapadno i sjeverno od Banskog brda (Petlovac, Beli Manastir, Branjin Vrh, Popovac, Branjina, Duboševica, Topolje i td.).

Za princa Eugena Savojskog, koji je zaprvo rijetko boravio na svome baranjskom posjedu, vezana je i monumentalna barokna crkva sv. Petra i Pavla kod sela Topolja i blizu starog dunavskog korita. Princ ju je dao podići nakon posljednje u nizu svojih velikih pobjeda nad Turcima (Senta 1697, Petrovaradin 1716, Beograd 1718). Neobična jer nema tornja, ta crkva već stoljećima potiče u narodu različite legende. Poslije smrti Eugena Savojskog, Beljskim je vlastelinstvom upravljala Dvorska komora sve dok ono 1780. nije dodijeljeno na uživanje tešenskoj lozi vladarske obitelji Habsburgovaca, koja ga je potom držala sve do propasti Austro-ugarske monarhije. Iako je u drugoj polovici 18. stoljeća Bilje povezano kraljevskom cestom s Osijekom, uprava vlastelinstva preseljena je 1827. u Kneževo na sjeveru Baranje, gdje je za tu namjenu sagrađen reprezentativan dvorac u klasicističkom stilu. Uz pomoć europskih stručnjaka i ponajprije zahvaljujući mjerama melioracije poplavnih zemljišta, Beljsko vlastelinstvo je tijekom 19. stoljeća dovedeno na razinu najnaprednijih zemljoposjeda u čitavoj monarhiji. Njegova učinkovita organizacija počivala je na diobi na gospodarske i šumske okruge te na sustavu novoosnovanih majura (pustara) izvan naselja, kakvih je potkraj 19. stoljeća na Beljskom vlastelinstvu bilo ukupno blizu trideset.

Drugo veliko baranjsko vlastelinstvo iz habsburškog doba bilo je okupljeno oko Darde, a prvi mu je vlasnik bio još jedan habsburški vojskovođa, general Friedrich Veterani. Tom je vlastelinstvu, osim same Darde, pripadalo još dvadesetak naselja, od kojih se u današnjoj hrvatskoj Baranji nalaze Baranjsko Petrovo Selo, Jagodnjak, Bolman, Karanac i još neka. Vlastelinstvo je 1749. kupila glasovita velikaška obitelj Esterházy, odnosno njezina zvolenska loza, koja ga je držala do 1842. U tom je razdoblju, oko 1800, za grofa Kazimira Esterházyja i negova sina Ivana Nepomuka Kazimira, sagrađen u Dardi trokrilni klasicistički dvorac. U istome razdoblju, obilježenom prosvjetiteljstvom i građanskim revolucijama, na visokim učilištima u Beču, Trnavi, Budimu i Pešti studirala su i potom predavala dvojica učenjaka rođena u baranjskom selu Bilju, braća József i Lajos Mitterpacher, prvi poznat kao matematičar, a drugi kao prirodoslovac i utemeljitelj mađarske sveučilišne agronomije.

Poslije Prvoga svjetskog rata i propasti Austro-ugarske, jugoistočni dio dotadašnje Baranjske županije, poznat i kao „baranjski trokut“, otcjepljen je na temelju etničkih i strateških načela od novoformirane samostalne mađarske države i pripojen novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Odredba o ragraničenju, kao sastavni dio Versajskog ili Trijanonskog mirovnog sporazuma (1920), provedena je 1921. povlačenjem srpske vojske iz Pečuha i zapadne Baranje. U travnju 1941, u sklopu nastojanja da obnovi svoje nekadašnje južne granice, Mađarska je, kao saveznica Trećeg Reicha, silom zaposjela Baranju. Nakon bitke na Dunavu kod Batine u studenom 1944, postrojbe sovjetske Crvene Armije i jugoslavenskih partizana potisnule su iz Baranje njemačke okupacijske snage, a s njima i tamošnje preostatke mađarske vojske. Kada je 1945. okončan Drugi svjetski rat, u Baranji je obnovljena jugoslavensko-mađarska državna granica. Jugoslavenski dio Baranje tada je priključen Narodnoj republici Hrvatskoj kao federalnoj sastavnici socijalističke Jugoslavije. Pritom su bila uvažena dva temeljna kriterija: relativna hrvatska većina u stanovništvu Baranje te njezina prometna i gospodarska upućenost na Osijek i istočnu Slavoniju.

Nakon stjecanja državne neovisnosti, Republika Hrvatska morala se još jednom izboriti za Baranju kao sastavni dio svojega državnog teritorija. U kolovozu 1991. pobunjeni hrvatski Srbi uz vojnu pomoć susjedne Srbije okupirali su glavninu Baranje i pripojili je samoproglašenoj “Srpskoj autonomnoj oblasti Istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem”. Nakon hrvatskih vojnih akcija 1995. i na temelju Erdutskog sporazuma iz iste godine, provedena je 1998. mirna reintegracija hrvatske Baranje u državne okvire Republike Hrvatske.

 

(Stanko Andrić)

Zadnje novosti

Predstavljanje novih izdanja u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod

Predstavljanje novih izdanja Podružnice u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod: „Imas puska, imas pistol?” i „Scrinia Slavonica” 14(2014). Pročitajte više

Latest Publications

akmadza omot - web
naslovnica
nasice, III

Hrvatski institut za povijest

Podružnica za Povijest Slavonije, Srijema i Baranje

Contact Us

Ante Starčevića 8.
35000 Slavonski Brod

info@hipsb.hr

+385 (35) 447-243

Catalogue/WebShop

Sva prava zadržava | Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje © 2013.