Krhotine povijesti Pakraca. Povijest naselja od prapovijesti do 1918. godine

Pakrac ima puno dužu povijest i više povijesnih znamenitosti nego neki danas veliki gradovi. No, ako se uskoro ne podigne svijest samih Pakračana o vlastitoj povijesnosti, nestat će ostaci prošlih vremena preostali nakon izuzetno teških ratnih razaranja. A Pakrac je uistinu teško osakaćen u Domovinskom ratu, što se polako ali sigurno zaboravlja izvan ratom pogođenoga područja. U ovoj knjizi nastojat ću ukazati na sve ono što je Pakrac nekoć imao, jer ako sami stanovnici ne znaju cijeniti svoje kulturne znamenitosti, kako će to znati itko drugi?

Osim toga, među lokalnim stanovništvom dosta prevladava slika Pakraca kao manjega industrijskoga središta kakvim je postao tijekom druge polovine 20. stoljeća, a to ni u kom slučaju nije jedina slika ovoga gradića. Razlozi se ne mogu jednostavno svesti na smanjenje broja ljudi koji se sjećaju nekadašnjega Pakraca, a takvih je neumitnim protokom vremena sve manje. Oživljavanje privrede na pakračkome je području još uvijek na mrtvoj točki i ljudi se bave pukim preživljavanjem te im je naizgled premalo stalo do očuvanja vlastitih kulturnih znamenitosti. Uz to, smatram kako je danas premalo stanovnika ovoga grada svjesno da je Pakrac prije socijalističke vlasti bio vrlo uspješno trgovačko i obrtničko središte s bogatim društvenim i kulturnim životom. Sve je to nekoć ovisilo o nizu entuzijasta i bez nužnoga preuzimanja više samoinicijative nepovratno će propasti. Stoga je ova knjiga na neki način moj doprinos obnovi Pakraca i vraćanju sjaja minulih stoljeća.

Slaba ili nikakva briga za ostatke prošlih vremena u velikoj je mjeri proizvod sustava uvedenoga nakon Drugoga svjetskog rata i zasnovanoga na potpunom zanemarivanju starije povijesti, što se jako dobro može iščitati iz monografije o Pakracu nastale tijekom 1970-ih godina. U pakračkom slučaju takav odnos urodio je potpunim uništenjem ostataka velike srednjovjekovne utvrde u samome centru grada, mada treba priznati kako ni gradske vlasti tijekom ranijih razdoblja nisu mazile staru utvrdu, ali je barem nisu srušile, premda su to u nekoliko navrata namjeravale. To posljednje brisanje srednjovjekovne povijesti Pakraca dogodilo se krajem 1950-ih, kada je na njenom mjestu sagrađena zgrada Skupštine općine.

Da se ne bi kojim slučajem dogodio sličan slučaj, premda me uvjeravaju da to više nikako nije moguće, u knjizi sam nastojala prikazati povijest istaknutijih građevina u Pakracu. Baveći se prije svega poviješću trgovišta, ponekad je bilo nužno obraditi zbivanja u njegovoj bližoj okolici od najstarijih vremena, ukazujući na sve ono što je po mom sudu bitno utjecalo na povijest samoga Pakraca bez obzira na vjersku pripadnost zaslužnih osoba. Do sada je u literaturi znatno prevladavalo srpsko viđenje povijesti Pakraca, jer su se uglavnom Srbi bavili poviješću Eparhije pakračke, a time i poviješću Pakraca. Ti radovi variraju od potpunoga prešućivanja hrvatskoga dijela stanovništva do izrazitoga srpskoga nacionalizma, no iako nisu u potpunosti pouzdani, ipak donose važne podatke o Pakracu i nužni su za spoznavanje samoga života u gradu. Kako su javnosti upravo poznati takvi radovi koji proglašavaju Pakrac “vekovnim srpskim gradom” za mnoge će biti iznenađujući postoci hrvatskoga i srpskoga stanovništva u trgovištu kroz 20. stoljeće.

O povijesti Pakraca u hrvatskoj se historiografiji mogu pronaći samo sporadični podaci, jer su se njegovom poviješću uglavnom sustavno bavili samo povjesničari-amateri. Poviješću Pakraca bavili su se ili se još uvijek bave Gojko Bosanac, Rudolf Cišper, Antun Erjavec, Duško Kliček, Slavko Krejči i Josip Špoljar. No, njihovi su radovi slabo poznati široj javnosti, pa ukoliko netko nije upućen u pakračke prilike, za njih niti ne zna, jer većine nema u NSK-u u Zagrebu. Osim toga, do izdanja prije Domovinskoga rata vrlo se teško dolazi i tu mogu pomoći samo osobna poznanstva, a čak ni ona ponekada ne daju očekivane rezultate, budući da je malo sačuvanih primjeraka preživjelo Domovinski rat. Uz navedene zaljubljenike samo su dvoje arheologa i četiri profesionalna povjesničara napisali barem jedan rad u kome je Pakrac bio u središtu. Bili su to arheolozi Mirko Bulat i Dubravka Sokač-Štimac te povjesničari Josip Buturac, Ive Mažuran, Đuro Szabo i Vijoleta Herman.

Međutim, zadnje godine postojanja Austro-Ugarske Monarhije i povijest Pakraca nakon propasti te državne tvorevine toliko su slabo istražene da se jednostavno nema na osnovi čega napisati neko suvislije poglavlje. Upravo zbog toga ova knjiga obuhvaća povijest Pakraca od najstarijih vremena do početka Prvoga svjetskog rata. Pritom moram upozoriti da se s obzirom na istraženost pojedinih tema više ili manje približavam navedenom razdoblju, ali drugačije se, smatram, nije ni moglo bez dodatnih istraživanja. Primjerice, nema smisla pričati o zbivanjima u Pakracu za vrijeme Prvoga svjetskoga rata samo na osnovi spomen obilježja na mjesnome groblju podignutoga poginulim suborcima ili o razdoblju između dva svjetska rata na osnovi rada dvaju kulturnih društava. Uz to su osnovna djela o Pakracu nakon Drugoga svjetskoga rata izrazito ideološki obojana, pa bi nastalo jednostrano i pogrešno viđenje prilika, što je moguće ispraviti jedino arhivskim istraživanjem. Stoga smatram kako je bolje stati s pisanjem povijesti prije toga razdoblja i jednoga dana nastaviti dalje onako kako dolikuje, nego napisati poglavlje samo reda radi, kako bi se dovela povijest Pakraca do suvremenoga doba.

Potrebu pomnoga istraživanja razdoblja nakon 1945. god. nameće nužnost stavljanja Domovinskoga rata u pravo povijesno ozračje. Radova o Pakracu s početka 1990-ih ima tek nekoliko i istraživanje Domovinskoga rata u hrvatskoj je historiografiji još uvijek u začecima.

Čitajući radove o Domovinskom ratu shvatila sam kako su moje osobne rane još uvijek suviše svježe i smatram da je puno poštenije ostaviti ovo poglavlje pakračke povijesti nekome tko će ga moći obraditi na dostojan način, a bez tereta pakračkoga ratnoga iskustva na vlastitoj koži.

Na početku istraživanja imala sam najbolju namjeru napisati što opširniju povijest Pakraca počevši od prethistorije pa sve do operacije Bljesak ali sam tijekom rada shvatila da to jednostavno nije moguće. Osnovni cilj ove knjige bio je sakupiti objavljene podatke o Pakracu na jednome mjestu, a izuzetak od toga pravila čini poglavlje o pakračkoj bolnici u kome sam koristila dio arhivskoga gradiva prikupljenoga za izradu magistarskoga rada. Kako do sada magisterij nije objavljen, a iz literature proizlaze brojne nesuglasice o povijesti pakračke bolnice, morala sam koristiti izvornu građu kako bih razriješila barem dio njih. Tijekom rada otvorila su se brojna pitanja od kojih sam samo na neka uspjela djelomično odgovoriti. Koliko uspješno, procijenit će svaki čitatelj.

Uvod