rijeka-sava

Rijeka Sava u povijesti

Autor

Branko Ostajmer (ur.)

Godina izdanja

2015.

Uvez

Tvrdi

Broj stranica

604

Format

25 cm

ISBN

978-953-6659-88-3

Cijena: 160,00 Kn

Izražena cijena je bez PDV-a.

Zbornik radova Rijeka Sava u povijesti rezultat je dvodnevnoga znanstvenoga skupa održanoga 18. i 19. studenog 2013. u Slavonskom Brodu te predstavlja prvi pokušaj sagledavanja i vrednovanja uloge i značenja rijeke Save u političkoj, gospodarskoj i kulturnoj povijesti zemalja kroz koje ili uz čije granice protječe, kao i u povijesti nekadašnjih veledržava koje su u međuvremenu nestale s povijesne pozornice (Rimsko Carstvo, Bizant, Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo, Osmansko Carstvo, Habsburška / Austro-Ugarska Monarhija). Zbornik se sastoji od 25 znanstvenih radova kojima su otvorene neke važne, dosad posve zanemarene teme, dok su pojedine druge teme sagledane u svjetlu rezultata novijih istraživanja.

 

 

„Možda nekima nikad dosta, pa ne misle tako, ali historiografska literatura neovisno o krizi svih je ovih godina, čini se, živjela svoju renesansu. Često ta literatura ima fokus na lokalnu temu: u tome dijelom leži i razlog njene živosti. Osim Ministarstva znanosti i Ministarstva kulture takva izdanja, naime, često podupiru županije i gradovi.

No kako je ponekad lokalno ‘obojena’ temom, bude ‘zarobljena’ i lokalnim karakterom izdavača, te uglavnom ostaje u uglu pozornice, izvan osvjetljenja velikih, mainstream medija, nema je baš po knjižarama, pa informaciju o njoj imaju u stručnim krugovima, ali ne i izvan njih.

Danas već i mnoga sela imaju svoje monografije (OK, ima ih serioznih a ima ih i diletantskih), no jedna je povijesna megatema ustrajno bivala bez adekvatno monumentalne knjige: rijeka Sava.

 

Gradovi

Do prije nekoliko mjeseci. Tada se, naime, pojavila voluminozna monografija ‘Rijeka Sava u povijesti’, koju je uredio mladi povjesničar Branko Ostajmer, a kao izdavač potpisao medievalist (mnogima poznat i kao jedan od najboljih pisaca srednje generacije) Stanko Andrić. Radi se zapravo o zborniku radova s istoimenog skupa u Slavonskom Brodu, a autori su znanstvenici i kustosi koji dolaze s fakulteta, instituta, muzeja… iz Osijeka, Vinkovaca, Slavonskog Broda, Siska, Zagreba, Sarajeva, Ljubljane, Novog Sada i Beograda – zbornik je okupio, dakle, institucije s cijele savske transverzale.

Na toj vodenoj moždini južne Panonije već u antici ‘skupljaju’ se ključni gradovi toga vremena i toga prostora: Emona, Siscia, Marsonia, Sirmium… Koliko je, kao komunikacija, bila čak važnija nego danas, govori, recimo, prilog Mihe Kosija o Savi kao plovidbenom putu između Kranjske i hrvatskih zemalja od 13. do 18. stoljeća, kada su splavari bili češći prizor na rijeci nego danas ribiči. O njoj kao prometnoj vezi piše još Strabon, koji spominje da se i u predrimsko vrijeme od Akvileje (nedaleko današnjeg Trsta) kopnom prevozio teret do Nauporta (kraj današnje Vrhnike) i potom vodenim putem u Segestiku (Sisak) – Sava je bila dakle nešto kao magistralni put od sjevernog Jadrana u Panoniju, kojom su onodobni vodeni šleperi (a zvali su se, u rimsko vrijeme, pontoniumi) prevozili “sve”: ulje, žito, vino, tekstil, posuđe…

Zbornik vrvi podacima i otkrićima, navodim samo neke.

Tako recimo i ono da Sava kao dio Zagreba nije pojam niti činjenica novijeg vremena, otkad je grad s Većeslavom Holjevcem ‘preskočio’ rijeku.

O odnosu srednjovjekovnog Zagreba i rijeke pišuMarija Karbić i Bruno Škreblin u članku ‘Grad na rijeci ili pored nje’, u kojem je uz ostalo zabilježen i bizaran detalj da je rijeka bila gradečko stratište. ‘Godine 1499. na smrt utapanjem bila je, na primjer, zbog dva pobačaja osuđena mlada seljanka Doroteja.’ Dodajmo da ta davna drakonska kazna, međutim, ipak nije bila izvršena. Naime, ‘Valentin, krvnik koji ju je trebao smaknuti, zamolio je sud da je pomiluje kako bi je mogao oženiti’, prenose autori.

Rijeka Sava granica je nebrojeno puta: uz ostalo kasnoavarske države (o čemu piše Anita Rapan Papeša), Ugarske (Miloš Ivanović i Boris Stojkovski), protuturski bedem (Stanko Andrić) ili bedem protiv smrtonosnih epidemija – npr. na njoj je bio uspostavljen sanitarni kordon protiv širenja kuge iz Srbije i Bosne (Robert Skenderović), odnosno bila je doživljavana kao granica prema Orijentu te postala književno plodan ideologem granice (o čemu piše Anica Bilić).

 

Kanali prema Jadranu

Čak i iz ne baš nedavne prošlosti zbornik bilježi poneki podatak iz rubrike ‘Vjerovali ili ne’: na primjer, postojali su ozbiljni planovi (navodi članak Milana Gulića) da se probiju kanali koji bi Savu povezali s Jadranskim morem, nešto kao panamska prečica između Panonije i Mediterana. Bilo je takvih planova više: kanalom Sava – Kupa – Rijeka (projekt iz 1920. godine) riječni su brodovi trebali skratiti i pojeftiniti put od Zagreba do kvarnerske luke, preciznije – kanal je trebao imati 11 ustava, uključivao je tunel kroz Veliku Kapelu dug 24 kilometra i završavao u Bakarskom zaljevu. Prema drugom projektu (iz 1929. godine) Sava i Jadran trebali su biti spojeni preko Une i Krke… Nije se postavljalo pitanje što bi ostalo od veličanstvenih slapova kod Skradina: ipak je isključivi kriterij projekta bio, kako se to danas kaže, ‘sigurnosno-strateški aspekt’, jer šibenska je luka bila “daleko od državnih granica’, a zbog ‘zaštićenosti okolnim brdima pogodna za obranu’. Ostalo je nepoznato zašto projekt nikada nije bio ostvaren – iz političkih razloga, ili jednostavno zato što, kao i za mnoge druge faraonske zahvate, nije bilo love.

Kritiku neka pišu drugi: ovi ‘štikleci’ ipak su samo ilustracija obimnosti tema u tom zborniku; tim više što su mnogima prva informacija o toj impresivnoj zbirci istraživanja vodotoka koji je mnogima pod nosom, a javlja se u vijestima samo kada dosegne kritičan vodostaj.”

 

Autor: Dalibor Šimpraga (Globus, br. 1316)