Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest

Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest

Autor

Ivo Rendić-Miočević

Godina izdanja

2011.

Uvez

Meki

Broj stranica

632

Format

24 cm

ISBN

978-953-6659-61-6

Cijena: 140,00 Kn

Izražena cijena je bez PDV-a.

Godine 1996. objavio sam u izdanju splitskog Književnog kruga knjigu Zlo velike jetre – Povijest i nepovijest Crnogoraca, Hrvata, Muslimana i Srba. Knjigu sam pripremao nekoliko godina, a na pisanje su me potakle granate sa srpskih položaja koje su me pratile kada sam se, putujući u autobusu iz Rijeke, približavao Zadru gdje sam mojim studentima održavao predavanja iz metodike nastave povijesti. Na tim opasnim putovanjima pitao sam se zašto gađaju moj autobus i zašto, stigavši u Zadar, moram bježati u sklonište. O tome sam razgovarao s mojim studentima koji će u školi učenicima tumačiti uzroke tragičnih događaja na kraju 20. stoljeća. Nažalost, u tim razgovorima postali smo svjesni da nam sama pozitivistička povijesna znanost ne može dati potpune odgovore. Tada sam shvatio da rješenje valja tražiti u interdisciplinarnosti. Međutim, nedostajala su mi mnoga znanja koja nisam stekao na studiju povijesti. Srećom završio sam i studij arheologije, pa mi je to bio važan temelj u prihvaćanju interdisciplinarnosti. Osim toga dugo sam radio kao trener plivanja i solidno sam proučio sportsku psihologiju, a rad u školi i na fakultetu omogućio mi je da dobro shvatim ljudsko psihičko ponašanje.

 

Rođen sam 1935. i u mom su sjećanju dobro očuvani prizori i tragedije iz vremena Drugoga svjetskog rata do danas. Pomislio sam da bih kao svjedok vremena, koji ima određena povijesna znanja, prijelazom na interdisciplinarna objašnjenja mogao skromno pridonijeti stvaranju nove povijesne vizije koja bi omogućila put prema boljoj budućnosti. Nova povijesna vizija ponajprije je potrebna mladima, a kako je moj osnovni predmet na fakultetu bio Metodika nastave povijesti, prihvatio sam se složena posla da školsko gradivo obogatim tematikom koju je klasična povijesna znanost u potpunosti zanemarila. U tom smislu proveo sam niz pedagoških istraživanja i ostvario projekte na području metodike nastave povijesti. Rezultat tog rada bilo je oblikovanje standarda za hrvatsku povijest i objavljivanje dvaju problemskih udžbenika koji su, uz restrukturiranje gradiva, detaljno ispitani metodologijom istraživanja udžbenika.

 

Nažalost, rezultati mojih istraživanja potpuno su ignorirani i nisu ni malo utjecali na nastavnu praksu u kojoj i dalje dominira politička povijest.

 

Dominacija političke povijesti u nastavi rezultat je stanja u našoj povijesnoj znanosti koja, uz vrijedna dostignuća, još uvijek teško prihvaća interdisciplinarni pristup te uglavnom ostaje u okvirima političke povijesti. Pri tome se ne smije zanemariti ni utjecaj politike kojoj “događajnica” dobro dođe jer ju, manipulacijski, može tumačiti kako joj odgovara. Poslije 1990. objavljeno je više sinteza o hrvatskoj povijesti, ali one se najviše bave političkom poviješću. U predgovoru svoje knjige Hrvatska povijest (2003.), koja predstavlja proširenu verziju engleskog izdanja iz 2000., Ivo Goldstein govori o načinu na koji on (a tako rade i drugi autori) objašnjava hrvatsku povijest: “…osnovica mi je bila povijest ratova i političkih događaja, kako bi čitatelj stekao temeljnu informaciju o toj ‘kralješnici’ sveukupnog povijesnog toka. Pored toga nastojao sam detaljnije obraditi pojedine zanimljive epizode hrvatske povijesti i kulture. Koliko je bilo moguće u knjizi strogo ograničena opsega, bavio sam se i svim drugim aspektima društvenog razvoja; sve u mjeri u kojoj je to važno za razumijevanje čitave povijesti…”

 

Pisanju sinteza hrvatske povijesti nitko ne može zamjeriti, naročito ako su te sinteze pisane korektno. Pitanje je, međutim, što će čitatelj zapamtiti od ponuđenoga golemoga gradiva i koliko će mu zapamćeno omogućiti da tumači složenu hrvatsku povijest. Bezbroj činjenica dubinski ne promatraju i proučavaju narodne mentalitete koji su se stvarali tijekom dugih stoljeća. Kako će npr. čitatelj shvatiti ratne sukobe u 20. stoljeću koji su uz velikosrpske projekte izazvani i “dinarskom” komponentom? Može li čitatelj bez interdisciplinarnih analiza, u koje valja uključiti i nove znanosti (socijalnu biologiju, genetiku, biološku psihologiju, socijalnu psihologiju i dr.) koje će pomoći shvatiti bit moderne hrvatske povijesti? Mentalitetski, kulturološki, vrijednosni i drugi tragovi prošlosti, preneseni transgeneracijski, još uvijek žive i snažno utječu na pojavu povijesnih činjenica koje se nabrajaju u povijesnim pregledima. Mi danas moramo protumačiti iz koje povijesne dubine izranjaju činioci koji su prouzročili povijesne činjenice. F. Braudel nas opominje da je povijest neke civilizacije traganje, među starim koordinatama, za onima koje danas ostaju valjane i da nam povijest ne treba kazati sve što se može znati, nego nam pokazati sve ono u čemu se prelamaju prošlost i sadašnjost. U tom smislu istraživanje vrijednosnog sustava mladih Dubrovačko-neretvanske i Primorsko-goranske županije pokazalo je kako se taj sustav oslanja, bar u svojim obrisima, na daleko starije kulturne temelje koji su različiti u svakoj županiji, a posljedično postoje i bitne razlike u vrijednosnom sustavu mladih dvaju područja. U znanosti je poznato da je vrijednosni sustav dobar pretkazatelj budućeg agresivnoga ili miroljubivoga ponašanja ljudi o čemu povjesničari moraju voditi računa. Povjesničari proučavaju procese dugih trajanja koji mogu objasniti suvremena zbivanja. Međutim, komunisti nisu uvažavali te procese jer su samouvjereno smatrali da oni grade novi svijet i da sve započinje od njih. Nažalost, istu grješku ponavljaju i nositelji uvezenoga liberalnog projekta, kojeg u Hrvatskoj danas zastupaju mnogi bivši komunistički kadrovi. Oni misle da su demiurzi koji bez oslona na tradiciju mogu stvoriti novo društvo pa stoga uvažavanje starih nedovršenih procesa, koji još žive i utječu na suvremeno društvo, proglašavaju bez valjanih argumenata zabludom. U ovoj će se knjizi dokazati značenje raznih procesa dugih trajanja te transgeneracijskih i transkulturalnih prijenosa bez čijeg uvažavanja nije moguće ostvariti narodnu samospoznaju i graditi budućnost. Uputit ćemo i na opasnost od ponavljanja negativnih sastavnica tih pojava u budućnosti upravo zbog njihova prešućivanja i omalovažavanja. Zabluda je zapravo negiranje značenja uloge procesa dugih trajanja u sadašnjosti.

 

Primarno održavanje naše povijesne znanosti na razini povijesnih činjenica i političkoj povijesti ima, dakako, odraza u nastavi povijesti. Učenicima, koji su opterećeni mnoštvom predmeta i reduciranim povijesnim gradivom koje stvara nesuvislu povijesnu skicu, hrvatska i svjetska povijest nije zanimljiva. Naša mladež uči povijest osam godina (oko 550 sati!), a na kraju je, zaboravljajući bezbrojne činjenice i ne oblikujući čvrstu sintezu, nesposobna oblikovati jasnu povijesnu viziju te je osuđena na povijesni zaborav i podložna je raznim manipulacijama. S druge strane, interdisciplinarne povijesne analize omogućuju stvaralačko učenje, podizanje razine interesa i lako zapamćivanje u što sam se uvjerio tijekom mojih istraživanja.

 

Vratimo se knjizi Zlo velike jetre. Ta knjiga, koja je 1996. bila visoko rangirana na popisu najčitanijih knjiga u Hrvatskoj, odavno je rasprodana. U međuvremenu nastavio sam se baviti interdisciplinarnim istraživanjima te sam objavio dvije nove knjige u ograničenom tiražu: U potrazi za hrvatskom kolijevkom (2000.) i Hrvatski identitet – trajnost i fluidnost: uporedba Kvarnera i gorske Dalmacije (2006.). Osim toga, objavio sam više članaka o problematici koju istražujem. Danas sam svjestan da sam u knjizi Zlo velike jetre donosio i neke prenagle pa i krive zaključke što je posljedica mog užurbanog rada na interdisciplinarnoj problematici, za koju moje prethodno znanje nije bilo dovoljno. Na moje prenaglo zaključivanje utjecala su svakako i ratna zbivanja i opasnosti kojima sam bio direktno izložen. Sve je to u meni nesvjesno stvaralo određene predrasudne blokade, iako sam ih htio izbjeći. Inače povjesničari nerado priznaju da su, najviše nesvjesno, opterećeni takvim blokadama koje ovise o mnogim činiocima (o svjetonazoru, stranačkoj pripadnosit, naklonosti svojoj naciji i dr.). Iako postoji mogućnost moje nesvjesne predrasudne blokade, moram ipak poslije toliko godina zaključiti da je većina gradiva u knjizi Zlo velike jetre obrađena korektno i inovativno premda bih danas to gradivo mogao nadopuniti i “ojačati” razmišljanjima drugih autora. Nažalost, u krugovima povjesničara, knjiga nije imala odjeka, iako je pozitivnu recenziju napisao svjetski poznat hrvatski povjesničar medicine Mirko Dražen Grmek. U dnevnom tisku čitatelji su obaviješteni da je knjiga tiskana, ali povjesničari se na nju nisu osvrnuli ni u pozitivnom ni u negativnom smislu. Recenziju knjige napisao je sociolog Emil Heršak, a širi osvrt u novinama je napisao sociolingvist Ivo Žanić. Već i ova dva usamljena osvrta koja hvale moj pokušaj, ali i daju određene primjebe i sugestije, uputila su me na preispitivanje, korekciju i obogaćivanje mojih stavova. Naročito mi je bio važan osvrt akademika Luje Margetića o mojoj knjizi U potrazi za hrvatskom kolijevkom. Autor je s velikim znanstvenim poštenjem kritizirao neke moje pogrešne zaključke, ali je knjigu konačno pohvalio ovim riječima: “Nikako se ne bi smjelo dogoditi da ovako inspirativnu knjigu dočeka grobna tišina i da se autorov trud pretvori u puki monolog, popraćen samo kuloarskim razgovorima da na knjigu ‘nema smisla trošiti vrijeme’. Takvo bi stajalište samo odavalo provincijalizam i primitivizam, kojih u našoj historiografiji ne bi smjelo biti.”

 

Zanimljivo je da su moja istraživanja bila zanimljiva psihijatrima te ih je naš psihijatar E. Klain spomenuo na jednom internacionalnom kongresu. Klain se kao psihijatar bavio novijom poviješću jugoistočne Europe i njegova ćemo vrlo važna razmišljanja uključiti u ovu knjigu. Međutim, naša ga je historiografija ignorirala. Hrvatski povjesničari, osim vrlo rijetkih iznimaka, ne prihvaćaju interdisciplinarna objašnjenja. S druge strane, pak, u Srbiji sve više mlađih autora duboko razmišljaju o nacionalnim zabludama za koje je, uz ostalo, kriva i njihova historiografija.

Pišući knjigu Zlo velike jetre stekao sam mnoga znanja koja nisam susreo tijekom studija povijesti i arheologije, a bio sam svjestan da ni moja nova znanja i spoznaje nisu dovoljni za dostizanje potpunijih objašnjenja. Stoga sam se upustio u proučavanje literature sa raznih znanstvenih područja što mi je dalo nove spoznaje, koje sam iznio u knjigama objavljenim 2000. i 2006. godine.

 

Da bih objedinio stečena znanja i ostvario viši stupanj objašnjenja, pripremio sam ovu knjigu Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest. U knjizi će uz pomoć mnogih znanosti biti obrađene neke nove teme, ali radi njihova boljeg objašnjavanja koristit ću se odlomcima iz mojih prethodnih knjiga. Osim toga, u novu knjigu bit će uključeni neki znanstveni članci koji su inače nedostupni široj javnosti. Na temelju metodologije koju sam razvio, pokušat ću protumačiti i problematiku kojom sam se do sada samo usput bavio (npr. pitanja antifašizma i komunizma). U knjizi ću se posebno baviti lažima koje o Hrvatima već dva stoljeća razvija srpska “znanost”. Borba protiv tih laži mora biti žestoka, nemilosrdna i bez ikakvih kompromisa. A kompromis je u tom slučaju, radi mira u kući, hrvatska konstanta do današnjeg dana. Unaprijed izjavljujem da na takav kompromis ne pristajem jer se budući suživot može graditi samo na istini, a ne na nametnutom interkulturalizmu ispod kojeg tinjaju negativni energenti naslijeđeni iz prošlosti. Istina je u interesu Srba i Hrvata koju su shvatili mnogi srpski analitičari pripadnici “druge” Srbije, čijim ću se razmišljanjima obilato koristiti u ovoj knjizi. Svjestan sam da ću radi borbe za istinu biti proglašen “srbofobom” ili ću biti na drugi način etiketiran, što je u nas uobičajeno u nedostatku argumenata za raspravu. Takve optužbe unaprijed odbacujem.

 

Ne smijem zatajiti da su Hrvati srpskoj “znanosti”, podržavanoj od Srpske pravoslavne crkve, postali “žrtveni jarci” koji su trebali prekriti zlo počinjeno u ime velike Srbije. Slijedeći tu “znanost” u Srba nema grijeha, a srpski je narod uvijek bio patnički narod kojemu su drugi činili nepravde i nad njim vršili genocid. Velikosrpska genocidna politika utemeljena u 19. stoljeću (s daleko dubljim kulturološkim temeljima) navukla je ugrožene narode na genocidni odgovor Srbima. Međutim, teza je okrenuta i umjesto spoznaje o primarnosti srpskoga genocida, “drugi”, a posebice Hrvati, postali su krivci i začetnici svih zločina. Zadnja dva stoljeća srpska je promidžba s uspjehom koristila Hrvate kao “žrtvene jarce” prokazujući ih svijetu kao genocidne i prikrivajući pred tim istim svijetom velikosrpske genocidne planove i njihovu realizaciju. Na početku 21. stoljeća, uz svesrdnu podršku međunarodne politike, nastoji se izjednačiti krivica žrtve i agresora za “ratni sukob” krajem 20. stoljeća, a ta se teza nastoji uvući i u školski sustav. Izjednačavanje krivice samo je korak prema optuživanju žrtve kao krivca za izazivanje rata. U najnovije vrijeme, dvadeset godina poslije velikosrpske agresije, Hrvati se optužuju za pobunu protiv SFRJ i za rušenje njenoga ustavnog poretka pri čemu je Jugoslavenska narodna armija imala legalno pravo da brani komunističku državu. Međutim, istina da je ideja o velikoj Srbiji majka svih zločina u 20. stoljeću potrebna je danas svima, a posebno srpskom narodu da bi doživo katarzu i izvukao se iz zabluda koje su nanijele tolike tragedije narodima ovih prostora, posebice samim Srbima. Bez istine o velikosrpskom genocidnom programu nema pomirenja na ovim tragičnim prostorima jugoistočne Europe. Malobrojni analitičari “druge” Srbije žele razotkriti zablude svoga naroda, ali problem leži u tome što službena srpska politika nije spremna da prizna zločine počinjene u ima srpstva. P. Luković to ovako tumači na vrlo jednostavan način: “Da kažem iskreno: Srbija neće priznati nijedan vlastiti zločin. Naprotiv, Srbija traži od drugih da priznaju zločine nad Srbima. To je njihovo viđenje suočavanja…”

 

S druge strane, Hrvati su suočeni s ustaškim zločinima, a negiranje tih zločina naprosto je zanemarivo. Ipak, Hrvati lekciju o svojoj “genocidnosti” stalno moraju ponavljati te ponavljanje i okrivljavanje, osim iz Srbije, danas dolazi iz same Hrvatske. Pišu se knjige o tome, ali se prešućuju velikosrpski planovi i četnički zločini koje potvrđuju nedavno objavljeni dokumenti. Kolju samo ustaše, a četnika kao da nema tijekom Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj! Uostalom, četnici danas postoje u Srbiji i oni su tamo rehabilitirani. Hrvatima obnovu lekcije o njihovoj genocidnosti danas podupire Ministarstvo kulture Republike Hrvatske financiranjem knjiga koje se bave tom tematikom. Štoviše, u Hrvatskoj se slobodno obilježava godišnjica četničkog ustanka u Hrvatskoj 27. VII. 1941. godine.

 

Posebna je priča ona o komunističkom antifašizmu iz kojeg se iznjedrio totalitarni jugoslavenski komunistički sustav. Tu priču svom žestinom održavaju pojedine interesne skupine koje, veličajući Titov komunizam i pripisujući zločine pojedincima – staljinistima, a ne sustavu, žele u hrvatskom društvu održati svoje materijalne i društvene privilegije (meritokracija!) “zaslužene” u komunističkoj revoluciji i posljeratnoj izgradnji socijalizma. U tim skupinama nema nikakve namjere (osim zaista rijetkih pojedinaca) da se krene prema ispitivanju savjesti i katarzi, mada su zločini komunizma bjelodani. Ide se čak još i dalje tvrdnjom da antifašističke udruge moraju biti “moralni korektiv društva”. Kako u 21. stoljeću može biti korektiv društva antifašizam koji u današnjoj Europi ne predstavlja ideološki značaj? U Rezoluciji Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu izričito se naglašava da mirna i prosperitetna Europa treba biti utemeljena na vrijednostima poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine zakona i poštivanja ljudskih prava. Komunistički antifašizam, koji danas u svom interesu podržavaju pojedine skupine, opterećen je lažima te u maniri stare komunističke podobnosti i danas podržava partijski klijentelizam, koji članovima omogućuje privilegije od zapošljavanja do dobivanja unosnih poslova u gospodarstvu.

 

Klijentelizma ima u svim hrvatskim strankama te je teško očekivati da u Hrvatskoj politika uopće i udruge koje se uz nju vezuju mogu biti moralni korektiv društva. Priče o komunističkom antifašizmu privlačne su nekim ljudima u doba teške gospodarske i moralne krize u Hrvatskoj, ali one uz druge činitelje postkomunizma pridonose rasulu hrvatskoga narodnog identiteta. Ove igre koje igraju novi liberali, pretežno “kovani” u komunističkoj ideološkoj kovačnici i njihovi mlađi slijednici, nagodbenjačka hrvatska politika prihvaća i ne odupire im se. S druge strane, hrvatski intelektualci koji imaju dobre projekte za bolju budućnost toliko su razjedinjeni da su danas nemoćni suprotstaviti se nazadnjačkom antifašizmu, koji nitko u Europskoj Uniji ne spominje, za stvaranje nove povijesne vizije Hrvatske. Žilavost prežitaka komunizma u demokratskoj Hrvatskoj potvrđuje činjenica da nije kažnjen(a) ni jedan (jedna) komunistički zločinac (zločinka), a devedesetih nije provedena lustracija što je omogućilo bivšim komunističkim funkcionarima održavanje na vodećim pozicijama u hrvatskom društvu na svim područjima, uključujući politiku i, što je vrlo važno, u medijima. Argument kojim se sprječava procesuiranje zločinaca – komunista je njihova starost. Ta argumentacija nije valjana jer su za ustaške zločine osuđeni ili se još uvijek nastoje osuditi starije osobe. Komunistički zločinci u vrijeme stvaranja demokratske Hrvatske, dakle, devedesetih godina 20. stoljeća, bili su u dobi od sedamdeset ili više godina, te su bili sposobni za suđenje, a njihovi su predstavnici još uvijek aktivni kao razni savjetnici i sudionici u politici ili se, pak, pojavljuju kao važni “arbitri” u javnim medijima. Uostalom, tvrdi se da oni ništa nisu znali o masovnim pokoljima. Osim aboliranja komunističkih zločinaca ima još indikativnih pojava. Dok je u nekim drugim postkomunističkim državama zabranjena komunistička zvijezda petokraka, ona neometano, kao simbol totalitarnog komunizma, živi danas u Hrvatskoj i vrijeđa žrtve tog sustava. Usput valja napomenuti da se u kontroliranim medijima gotovo prešućuje Rezolucija Vijeća Europe iz 2006. o komunističkim zločinima i Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. godine. Prešućuje se i Deklaracija Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. u 2006. te Izjava Komisije Iustitia et pax o 20. obljetnici pada Berlinskog zida iz 2009. godine.

 

Hrvatska je danas poplavljena povijesnim lažima, ali delikt povijesne laži nije kažnjiv. Slijednici komunizma – danas liberali – usrdno se zalažu za demokratski dijalog, ali taj je dijalog demokratičan samo ako se pristaje na njihovo mišljenje i njihovu “istinu”. Tolerancije prema drugom mišljenju i drugosti uopće nema te jednoumlje iz staljinističkih vremena još vlada Hrvatskom. Što je najgore, vlasnici znanja u Hrvatskoj “zemlji znanja” u školama održavaju priče o hrvatskom komunističkom antifašizmu kao “predziđu” europske civilizacije. To je posebno karakteristično za nastavu povijesti u kojoj se izbjegavaju interdisciplinarne teme koje bi mogle razotkriti bit komunističkog antifašizma. Reformatori nastave povijesti zalažu se za multiperspektivnost tj. za sagledavanje povijesne problematike sa raznih stajališta, ali takav pristup primjenjuju kako im odgovara. Za tematiku o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj multiperspektivnost je isključena, jer je komunistička historiografija već definirala “neupitnu” shemu o “endehaziji”. Dakako, za Domovinski rat multiperspektivnost postaje vrlo zanimljiva jer se pomoću pažljivo odabranih izvora može izjednačiti agresor i žrtva.

 

Proširujući problematiku kojom se do sada nisam detaljnije bavio, moje će dvadesetgodišnje istraživanje u novoj knjizi biti zaokruženo u jednu znanstvenu cjelinu koja će čitateljima, nadam se, biti zanimljiva i korisna. Ova knjiga ne može biti sveobuhvatna, jer bi ju trebalo napisati na nekoliko tisuća stranica. Ona će se baviti pojedinim temama koje će omogućiti shvaćanje opširne cjeline. Prepuštam mlađim istraživačima uz pomoć gradiva ove knjige koji ga smatraju korisnim, da se upuste u nova istraživanja opširne tematike te da tako razotkrivaju istinu u interesu suživota Srba i Hrvata, ali i drugih naroda koji s naslijeđenim dobrom i zlom žive na prostoru bivše Jugoslavije. Na istraživanja su me potakli i ohrabrili europski dokumenti koji su prije spomenuti.

 

U knjizi ću se prvenstveno baviti srpsko-hrvatskom problematikom. Muslimansko-bošnjačku problematiku prepuštam stručnjacima koji se njome bave. Njihova je dužnost da objasne kako su i zašto Bošnjaci – muslimani iskazivali destruktivno ponašanje prelazeći iz tradicije otvorenog i demokratskog reda u islamu tzv. hanefijske škole na militantne oblike učenja.

 

Uvod